Liturgija

Značenje liturgije

Činjenica je da nema naroda na svijetu koji ne bi imao bilo kakvu vjeru. Način i uvjeti života utjecali su na sadržaj i vanjske oblike različitih religija, ali je i sama religija utjecala na živote samih pojedinaca, kao i čitavih naroda. Iz vjere u bilo koji oblik božanstva prizlazi unutarnje štovanje, a iz unutarnjeg štovanja, tj. osjećaja prema božanstvu, proizlazi vanjsko štovanje tog božanstva. Za vanjsko štovanje nužan je posrednik, tj. svećenik božanstva, koji tada kao posrednik između božanstva i ljudi, zastupnik božanstva i predstavnik ljudi pred božanstvom.

Riječ liturgija je grčkog porijekla; izvorno znači «narodno djelo», djelo u korist naroda kao zajednice, djelo naroda kao zajednice. Liturgija (bogoslužje) jest «djelo» kojim Crkva kao zajednica, sabrana u Duhu Svetom, po vidljivim znakovima uprisutnjuje i primjenjuje na konkretne ljude spasenje što ga je Bog navijestio i izveo u Kristu.Ona je vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga. Uključuje molitvu zajednice, navješćivanje Riječi Božje i slavljenje otajstava- sakramenata, kojih vrhunac i središte jest euharistija.

 

Kršćanstvo, kao objavljena vjera preuzelo je dio židovskih tradicija, ali i ustrojilo svoj liturgijski sustav. Izvor za kršćansku liturgiju je prvotno sam isus Krist, ali i Sveto pismo ( Biblija ), te Predaja ( Tradicija ).
Objekt liturgije je uvijek i jedino samo Bog, a subjekt liturgije je veliki svećenik Novoga saveza, Isus Krist, kao prvotni službenik liturgije. Crkva u Njegovo ime povjerava svojim svećenicima da kao „alter Christus“, Njegovi zamjenici, vrše ovu svetu službu u Njegovo ime i u ime Crkve. U širem smislu i svi vjernici, ukoliko su članovi crkvene zajednice, koja je moralni nositelj ili subjekt liturgije, sveto svećenstvo, koje prinosi duhovne žrtve.

Dr. D. Peček ovako definira liturgiju ( Katolička liturgija, Zagreb, 1929. ): 

„ 1. Čovjek je stvorenje Božje

Kao stvorenje Božje dužan je Boga, svoga Stvoritelja i Gospodara, štovati i Njemu se klanjati. Ovo klanjanje ima biti dvojako:  nutarnje i izvanjsko, tj. dušom i tijelom.
Nutarnje je onda kada čovjek u Boga vjeruje, u Njega se ufa, Njega nada sve ljubi, Njemu zahvaljuje i svetoj se Njegovoj volji pokorava. To je štovanje dušom.
Vanjsko je štovanje kada čovjek vidljivim znakovima i djelima očituje svoje nutarnje štovanje izvana, npr. kada se križa, kleči, itd. To je štovanje tijelom.

2. Da je čovjek dužan štovati Boga ne samo dušom nego i tijelom, traže od njega:

a ) sama priroda
Po prirodi svojoj čovjek je biće, koje ima od Boga i dušu i tijelo, pa zato treba da Boga poštuje i dušom i tijelom; to će reći da mu prinosi ne samo nutarnje nego i vanjsko štovanje.

b ) dalje ista priroda čovječja je takova, te sama od sebe nagoni čovjeka da ono, čega mu je puna duša, pokaže i izvana, npr. radost, žalost, zabrinutost, itd. Jednako je i s nutarnjim štovanjem Boga. Tko u svojoj duši štuje Boga, nastojat će da to nutarnje štovanje pokaže i nekim izvanjskim načinom.

c ) primjer Isusov
Isus je i kao dječak i kao odrastao štovao Gospodina Boga znakovima i djelima. Kao 12-godišnji dječak ide u Hram i ondje ostaje tri dana. Kad je odrastao, često ide u Hram. On svetkuje židovske praznike, ide u Jeruzalem na blagdan Sjenica, blaguje s učenicima vazmeno janje. On se moli cijele noći, diže oči k nebu kad uskrisuje Lazara, kod Posljednje večere, itd. 

d ) zapovjed Isusova
Isus Krist je sam ustanovio bitne djelove katoličkog bogoslužja. Spasitelj je naučio svoje učenike moliti Očenaš. On je naredio sedam svetih sakramenata, a to su sveti znakovi po kojima nam se dijeli Božja milost. Apostolima je zapovjedio da krste. On nam zapovjeda da blagujemo Njegovo Sv. Tijelo. Apostolima je dao vlast poslije Njegova uzašašća učine što je potrebno za slavu Božju i ljudsko spasenje. Apostolima reče Isus: „Što god svežete na zemlji, biti će svezano na nebesima, a što god razrješite na zemlji, biti će razrješeno i na nebesima.“ ( Mt 18,18 ). I opet: „ Tko ne sluša Crkve, neka bude kao poganin i javni griešnik.“ ( Mt 28,17 )

3.  Kako i kojim sv. znakovima i sv. djelima treba da štujemo Boga izvanjskim štovanjem, odredili su nam sam naš Gospodin Isus, što opet njegova Sveta Crkva. Izvršujemo li njihove odredbe, dobivamo za to od Boga mnoge milosti.

4. Ovih sv. znakova i sv. djela ima i mnogo i raznovrsnih. Jednim ih imenom zovemo katolička liturgija ili katoličko bogoštovlje; katolički kult; ceremonije ili obredi Katoličke Crkve.

Što je dakle katolička liturgija ?
Katolička liturgija jesu svi oni sv. znakovi i sv. djela kojima štujemo Boga izvanjskim načinom i po kojima zato od Boga milosti dobivamo.“

Drugi Vatikanski sabor definira liturgiju kao “vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga” (SC 10).
„Saborska konstitucija o liturgiji, latinski “Sacrosantum Concilium“ donosi opće odredbe liturgijskog uređenja, a prva glasi: Uređenje svete liturgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti … Stoga neka u liturgiji nitko drugi, pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja. Sabor je dakle – premda ostavlja mogućnost za izvjesnu liturgijsku kreativnost – bio vrlo daleko od toga da liturgiju smatra ljudskim izumom. Stoga je uvijek valjana tvrdnja pape Pija XI.: „Liturgija nije naučavanje ove ili one osobe“.
Odnos između vjere i bogoslužja izražen je u drevnoj formulaciji „lex orandi – lex credendi“: bogoslužje pretpostavlja vjeru sudionika, ispravna dakle molitva proizlazi iz ispravnog vjerovanja. 
Kad Joseph Ratzinger kaže da se ima suzbijati „težnja da se liturgiju umrtvi osobnim nahođenjima“, to nam, između ostalog, govori kako on zamjećuje opasnost da maštovito bogoslužje može dovesti do nesukladnog vjerovanja.
Taj problem nije nov. Na početku se V. stoljeća papa Inocent I. žalio u jednom pismu: „Svatko misli da je shodno slijediti ne to što je predano, nego to što mu se sviđa, a to unosi skandal u narod“. Neki čak i danas misle da čitavu liturgiju treba izmisliti jer sve ima biti spontano. Ali nije tako, kao što nije istina da je jednom sve učinjeno zauvijek. Tumačenje koje zahtijeva da se obdržava jedino ono što je propisano niječe povijesnu dimenziju Crkve, koju je II. vatikanski sabor ponovno vrjednovao. Nadamo se da nas Duh Sveti uvodi u cijelu istinu i da nas obdari mudrošću da idemo pravim putom između dvije krajnosti: „sve je već učinjeno“ i „ sve valja učiniti“.“ ( Radio Vatikan, 30.11.2010. )