Bogoslovno sjemenište

Sveta mjesta I. – nastanak, kršćanska sv. mjesta

Svaki narod poznaje pojam svetog mjesta, poput svetog gaja, izvora, stabla (hrast Mamre), ali i hramove božanstva (Sumer, Egipat, Asirija, Babilon, Filisteja).

Bog je naredio i Abelu Pravednom da podigne oltar i prinese žrtvu. Isto su učinili Noa, Abraham i veliki svećenik Šalema, Melkisedek, te Jakov.

Prvo sveto mjesto, koje je Bog u Starom Zavjetu odredio, bio je Šator sastanka.

 

Tako kaže Knjiga Izlaska (Izl 35, 4 – 21): „Mojsije reče svoj zajednici izraelskoj: “Ovo je Gospodin naredio: Među sobom pokupite prinos Gospodinu! Tko god je plemenita srca neka Gospodinu donese prinos: zlata, srebra i tuča; ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana; učinjenih ovnujskih koža, onda finih koža, bagremova drva, ulja za svjetlo, mirodija za ulje pomazanja i miomirisni tamjan; oniksa i drugoga dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik. A svi koji su među vama vješti neka dođu praviti što je Bog naredio: Prebivalište, njegov Šator i pokrov; njegove kuke i trenice, njegove priječnice i stupce; njegova podnožja; njegov Kovčeg i motke; Pomirilište pa zavjesu za zaklon; stol s njegovim motkama i sve njegove potrepštine; prinesene hljebove; svijećnjak za svjetlo, njegov pribor i njegove svijeće, onda ulje za svjetlo; kadioni žrtvenik i njegove motke; ulje za pomazanje i miomirisni tamjan; zastorak na ulazu u Prebivalište; žrtvenik za žrtve paljenice s njegovom rešetkom od tuča; motke za nj i sav njegov pribor; umivaonik i njegov stalak; zastore za dvorište; stupce i njihova podnožja, pa zastor na ulazu u dvorište; kočiće za Prebivalište i kočiće za dvorište s njihovim uzicama; svečano ruho za vršenje službe u Svetištu – posvećena odijela za svećenika Arona i odijela za svećeničku službu njegovih sinova.” Nato se sva izraelska zajednica povuče ispred Mojsija. A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala dođe noseći svoj prinos u čast Gospodinu za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela.

Po uzoru Šatora sastanka, kralj Salomon je izgradio Hram u Jeruzalemu. Taj Hram srušio je babilonski car Nabukodonozor 587. g. pr. Kr. Poslije povratka iz babilonskog sužanjstva za vrijeme perzijskog cara Kira Velikog, knez Zerubalel sa Ezrom i Nehemijom, obnovili su Hram. Hram je poslije obnovio i uredio židovski kralj Herod Veliki Idumejac.

Hram je bio jedino mjesto prinošenja žrtava. U taj Hram išao je je Krist kao dijete, a poslije i za svog javnog djelovanja je često propovijedao u njemu.

Posljednju večeru kao uspostavu Presvetog oltarskog sakramenta, Krist je s apostolima slavio u privatnoj kući.

Kršćanska sveta mjesta prvobitno su bili jeruzalemski Hram i sinagoga. No, kada su „lomili kruh“, tj. služili Svetu Misu, to su obavljali u privatnim kućama. Nakon razorenja Hrama 70.g. po. Kr., a i zbog potpunog izdvajanja kršćanstva iz židovstva, kršćani su se okupljali na molitvu samo u privatnim kućama. U bogatijim kućama obraćenih pogana su postojale tzv. „domus ecclesiae“ za molitvu.

Jačanjem progona od strane Rima, kršćani se počinju okupljati u katakombama, te grobljima, koja su i za Rimljane važila kao sveta mjesta. Grobovi mučenika tako postaju središnja mjesta kršćanskog okupljanja, a posebno na dan spomena mučeništva. Obzirom na izgled sarkofaga, u praksu liturgije ulazi izgled oltara-groba sa umetanjem kosti mučenika u isti. Katakombe tako postaju specifična sveta mjesta, a nakon seobe naroda i zbog dobivanja slobode, bile su zaboravljene sve do 31.5.1578., kada su ponovno otkrivene katakombe na Via Salaria u Rimu.

Nakon što je car Konstantin Veliki dao slobodu vjeroispovijedanja Milanskim ediktom 313. godine, počinje gradnja crkava, prvenstveno na važnim i svetim mjestima, poput grobova mučenika, Sv. Petra, prvaka apostolskog, Sv. Pavla, Sv. Grob u Jeruzalemu, Crkva Rođenja Kristovog u Betlehemu i sl. Tako nastaju različite građevine za službu Božju, a zvale se se memoria (martyris), martyrium, basilica, ecclesia i dominicum.

Rimski car Teodozije 381. godine u cilju učvršćenja Rimskog Carstva proglašava kršćanstvo jedinom i državnom vjerom, te daje sve bivše poganske hramove na uporabu Crkvi za bogoslužje, kao i bazilike, koji su već ranije izgubili funkciju.

Najpoznatiji primjer za prenamjenu je Panteon u Rimu, koji je izgradio car Hardijan. Bizantski car Foka darovao ga je papi Bonifaciju IV. godine 608. jer se već sto godina, od 508., nije koristio i stajao je neodržavan. Papa ga je prenamjenio u crkvu i nazvao Sveta Marija od mučenika. Papa je 13. svibnja 609. dao na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi u cilju da se spriječi pljačka relikvija mučenika. Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti l. studenoga. Papa Grgur IV. odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga. Povjesničari kažu da je jedan od razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.

Poradi potrebe gradnje crkava počinje razvoj crkvenog graditeljstva koje su ponajviše obilježili slijedeći stilovi:

–          predromanika

–          romanika

–          gotika

–          baroko

–          rokoko

–          neogotika

–          klasicizam

–          modernizam / minimalizam

–          postmoderna.

 

Razvojem stilova za potrebe crkvenog graditeljstva, Crkva je pozitivno doprinijela razvitku graditeljstva uopće, koje je propašću Rimskog Carstva bilo nestalo kao djelatnost.

Gradnjom se razvijalo graditeljstvo, čije su vještine potom mogle biti korištene u laičkom (civilnom) graditeljstvu.

 

Kršćanska sveta mjesta

 

Prvobitna kršćanska sveta mjesta bila su mjesta pogubljenja apostola i mučenika, a kasnije, kada je kršćanstvo dobilo slobodu, to postaju i mjesta iz života Krista, Marije ili pojedinih mjesta kršćanskih otajstava.

Početkom evangelizacije Europe, počinje gradnja crkava kao svetih mjesta za slavljenje kršćanskih otajstava. Benediktinci kao najrašireniji red gradi crkve po uzoru na  rimske bazilike.

Poput prvih kršćana, koji su se željeli pokopati što bliže grobovima mučenika, tako sada uz crkve nastaju groblja vjernika.

Tako crkva i groblje postaju kršćanska sveta mjesta.

 

Vrste crkvi

 

Sukladno tradicionalnoj podjeli, razlikujemo glavne i područne crkve.

Glavne su:

  1. metroplitanske – crkve prvog biskupa u crkvenoj pokrajini ili metropoliji (metropolis = glavni grad)
  2. biskupske ili katedralne – crkve u kojima stoluje biskup jedne biskupije (kathedra = biskupska učiteljska stolica)
  3. župne – crkve kojima upravlja samostalan svećenik, župnik
  4. samostanske – pripadaju samostanu pojedinog reda
  5. zborne – crkve u kojima službu vrši određeni broj svećenik, zborni kaptol

 

Područne su crkve koje nemaju stalnog svećenika, već su podređene župnoj crkvi. Stoga se nazivaju i filijalne (filia = kći) ili kapele. Riječ „kapela“ nastala je od naziva mjesta gdje su franački kraljevi čuvali plašt (cappa, cappella) Sv. Martina. Kapele može dijeliti na javne (u koje sav puk Božji ima pristup) i privatne (kraljevske, dvorske, bolničke, obiteljske, bogoslovne, samostanske i sl.).

 

Priredio: Josip Tomić, mag. theol.

Like this Article? Share it!

Leave A Response

You must be logged in to post a comment.