Liturgija

Sveta mjesta II. – crkva izvana

Crkva kao kuća ili dom Božji, mora se razlikovati od svjetovnih zgrada, i to izvana i iznutra, ali i veličinom. U pravilu, crkve se grade tako da budu položene u smjeru istok – zapad.

Na istoku se nalazi oltar ili glavni žrtvenik (u starijim crkvama). Nalazi se na istoku jer su prvi kršćani, za razliku od židova koji su molitve usmjeravali prema Hramu, usmjeravali molitve prema istoku, jer je Krist „mlado sunce s visine“, a i od istoka će se pokazati „veliki znak na nebu“ kako je obećao Isus. Poradi toga su izrađivane freske u apsidi da iako neke bazilike nisu građene smjeru istoka, celebrant gleda u apsidu u kojoj je križ ili prikaz Krista Pantokratora (Svevladara).

 

Glavni ulaz crkve, u pravilu se nalazi prema zapadu, iz razloga što se kršćanstvo najviše raširilo sa zapada, iz Rima, a i sad se nauk Crkve propovijeda sa katedre Sv. Petra (papa). Crkvena vrata veća su nego običnih kuća, kako zbog liturgijskih potreba, tako zbog simbolike. Vrata naime, predstavljaju rajska vrata, koja su otvorena Kristovim uskrsnućem, ali i vrata novog Jeruzalema koji je otvoren cijelomu čovječanstvu. Vrata su najčešće ukrašena kršćanskim prikazima. Ukoliko su nadvratnik i dovratnici crkvenih vrata urešeni kipovima i reljefima, to je portal. Na njemu se najčešće nalazi prikaz Posljednjeg suda.

Toranj crkve (zvonik) počeo se graditi uz crkvu od VII. stoljeća iz praktičnih razloga da bi se na njega postavilo zvono koje će vjernike pozivati na molitvu. Toranj ima svoju simboliku jer se diže i usmjeruje prema nebu, pokazuje nam gdje je naša prava domovina, Nebo. Na vrhu tornja je tzv. jabuka (kugla) i na njoj križ. To označava da je Krist smrću na križu iskupio Adamov grijeh počinjen u raju zemaljskom neposlušnošću Bogu i jedenjem zabranjenog voća, ali i da je Krist pobijedio svijet (kao grijeh). Ujedno križ na kugli simbolizira pobjedu kršćanstva na cijelom svijetu, ali i njegov katolicitet. Sam križ označava da se po križu ulazi u Nebo, te podsjeća na „znak“ koji će se pokazati na nebu, nad zemljom (kuglom) u Sudnji dan.

Kroz povijest na toranj su se počeli postavljati i satovi ili ure. Praktično su služili za orijentaciju u vremena kad nije bilo ručnog sata. Sat naznačava tijek zemaljskog života, njegovu prolaznost, te da moramo svaki čas svoga života upotrijebiti za spasenje duše.

Zvona su se počela upotrebljavati u VI. stoljeću prvo u samostanima za pozivanje redovnika na molitvu. Nakon toga ulaze u praktičnu uporabu za označavanje priprave i početka liturgijskog čina, ali i označavanje vremena. Od tuda je nastala zvonjava ujutro, u podne i na večer. Jutrom se pozivalo ljude na rad, u podne za ručak, a uvečer za počinak. Molitva Anđelovog pozdravljenja („Anđeo Gospodnji“) pridodana je kako bi se vjernici tri puta na dan sjetili Kristovog utjelovljenja i pozdravili Blaženu Djevicu Mariju. Dnevna zvonjava opominje uz Kristovo otajstvo na ljudski život – začeće Kristovo, ljudsko rođenje (jutro), Kristov život i muka, ljudski život i potreba spasenja duše (podne), Kristova smrt i ukop, ljudska smrt i vjerni mrtvi (večer). Zvona se koriste za pozivanje vjernika na bogoslužje,  obavijest o smrti člana župne zajednice, kod ukopa, ali i kod nevremena. Kod zvonjavu za mrtve pozivaju da se članovi župe mole za preminulog člana, a kod nevremena da vjernici vape Bogu za pomoć i zaštitu. Poradi toga na mnogim zvonima ili u tornjevima ispod zvona stoji natpis: “Vivos voco, mortuos plango,fulgura frango“ („Žive zovem, mrtve oplakujem, strijele kršim“), a ponegdje natpis počinje sa „Boga slavim“.

Svaki zvonik ima četiri prozora, koji uz praktičnu ulogu širenja zvuka, označuju da se kršćanstvo prema Kristovu nalogu, mora širiti na sve četiri strane svijeta kao zvuk zvona.

 

Priredio: Josip Tomić, mag. theol.