Liturgija

Sveta mjesta III. – crkva iznutra

Klasično se Crkva iznutra dijeli na:

 

  1. svetište (prezbiterij)
  2. lađu
  3. predvorje, kod većih crkvi.

 

Svetište (prezbiterij)

 

Svetište je dio crkve gdje se nalazi oltar ili glavni oltar (u starijim crkvama). Naziva se još i prezbiterij (prezbiter = starješina, svećenik), jer je to mjesto određeno za biskupa i svećenstvo. Svetište je više od lađe, najčešće za jednu stepenicu, a može biti odijeljeno i ogradom ili pričesnom klupom. U pravoslavnim crkvama umjesto ograde imaju ikonostas. Uz svetište se nalazi sakristija. U njoj se čuvaju liturgijski predmeti, ruho, posuđe i knjige potrebne za bogoslužje, a u njoj se svećenik pripravlja i odijeva za službu Božju.

U svetištu se nalazi:

–          oltar (žrtvenik)

–          kredencija (mali stol)

–          sjedala.

Oltar ili žrtvenik („alta ara“) je povišeno mjesto unutar svetišta na kojem se prikazuje žrtva Novoga saveza, sveta Misa. U starijim crkvama ispred oltara, koji je veći od ostalih oltara, i zato se još zove glavni ili veliki oltar, dodan je oltar „prema puku“. Ukoliko postoje, ostali se oltari u starijim crkvama nazivaju pokrajnji, pobočni ili pomoćni oltari. U prvoj Crkvi bio je samo jedan oltar kao što je kod istočnjaka, ali se kasnije razvojem liturgije zbog povećanja broja svećenika počelo u pokrajnje lađe dodavati dodatne oltare. Nad glavnim oltarom povijesnim razvitkom dodan je retabl na kojem se nalazi slika zaštitnika crkve, tj. župe ili prikaz otajstva iz života Krista ili BDM kojemu je crkva posvećena. Iznad slike nalazi se obično prikaz Presvetog Trojstva ili Boga Oca kojemu se misna žrtva prinosi ili pak prikaz Duha Svetoga u obliku goluba pošto on posvećuje žrtvene darove kruha i vina koji se pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu.

Bitni su dijelovi klasičnog oltara:

–          podnožje – isprva se podnožje radilo od drveta, te je naličilo na stol, a kasnije od kamena u obliku sarkofaga. Naime, u apostolska vremena još nije bilo razvijen liturgijski kult mučenika, a kasnije su se Mise služile na grobovima mučenika, te se razvojem liturgije došlo do oblika oltara kao sarkofaga sa umetnutim kostima mučenika ili sveca. Prvi oblik (stol) sjeća nas na Posljednju večeru kada je Krist ustanovio Presveti sakrament na stolu u blagovaonici, a drugi oblik (sarkofag) na grobove svetih mučenika na krvlju kojih je izgrađena Crkva.

–          menza – kamena ploča, četverouglasta kamena ploča sa udubinom na sredini. Ta udubina se naziva grob (sepulcrum). U nju se stavljaju moći svetih mučenika. Moći pri posveti oltara stavlja biskup, te ih zapečaćuje.

–          raspelo – ono označava da se na oltaru ponavlja žrtva Kristova, te da je na oltaru ista žrtva kao i ona na križu.

–          tri lanena oltarnika – podsjećaju na platno kojim je bio povijen Krist pri rođenju, obučen kod Heroda u bijelu haljinu, te zamotan pri pogrebu. Podsjećaju i na Presveto Trojstvo, te na stolnjak kojim je bio prekriven stol za Posljednje večere.

–          svijećnjaci s voštanicama – na oltaru je uvijek šest svijećnjaka, ali kad je pontifikalna Misa stavlja se sedam. Svijeće su voštanice od čistog pčelinjeg voska koje podsjećaju da se Spasitelj rodio od Prečiste Djevice i koji je nazvan „Svjetlo svijeta“, ali i da su prvi kršćani kod slavljenja Euharistije u katakombama upotrebljavali svijetlost. Pri službi Božjoj na oltaru moraju gorjeti makar dvije svijeće, osim za izlaganja Presvetog sakramenta i svečane Mise kada gori šest svijeća.

 

Za čuvanje Presvetog oltarskog sakramenta na sredini oltara nalazi se svetohranište ili tabernakul (mali šator prema starozavjetnom šatoru). Ono izgleda kao mala kućica u koju se pohranjuje ciborij sa posvećenim hostijama. U katedralama se svetohranište u pravilu nalazi na pokrajnjem oltaru obzirom da se u njima obavljaju mnogi obredi (ređenje i sl) kako se ne bi leđa okretala Presvetom sakramentu i tako iskazivalo nepoštivanje. Svetohranište mora biti zakriveno zavjesom koja je po sredini razdijeljena, a simbolizira zastor Svetinje nad svetinjama jeruzalemskog Hrama koji se rasparao na Veliki petak pri smrti Kristovoj. Uz svetohranište, tj, iznad njega obično visi vječno svjetlo koje gori dan i noć koje označava stvarnu Kristovu prisutnost u svetohraništu. Vječno svijetlo u pravilu gori na maslinovu ulju i uz postavljeno crveno staklo kako bi isijavalo crvenu upozoravajuću svjetlost.

Na klasičnom oltaru nalazi se još:

–          slike i kipovi svetaca

–          cvijeće – cvijeće ukrašava oltar, te pobuđuje na krjeposti koje isto označuje, pr. ljiljan – nevinost, ljubica – poniznost, ruža – ljubav.

–          tri kanonske pločice – na njima su napisane molitve koje svećenik govori napamet ili čita kod Mise (Gloria, Credo, Kanon na jednoj, Početak evanđelja Sv. Ivana na drugoj pločici, Lavabo, pranje ruku na trećoj). Zbog toga što se te molitve ne mjenjaju nikada, zovu se kanonske ( kanon = pravilo ).

–          antependij – prednji oltarnik u obliku zavjese, pokriva prednji dio oltara.

–          jastuk ili stalak za Misal

–          relikvijar – moći svetaca.

 

Kredencija je mali stolić na lijevoj strani oltara na koji se postavljaju ampulice, a za svečane Mise kalež sa dva svijećnjaka.

Stolice (sedes) se nalaze sa lijeve strane oltara i služe za sjedenje misniku i oni koji ga poslužuju (đakon i subđakon ili poslužitelji). U katedralama se s desne strane na povišenom mjestu nalazi katedra (tron, prijestolje) za biskupa.

 

Lađa

 

Lađom se naziva prostor crkve određen za vjernike, a ime je dobila po tome što se Crkva naziva i Petrova lađa. Naime, kako su se za vrijeme velikog potopa spasili samo oni koji su s Noom ušli u lađu, tako se u Novom svezu spašavaju oni koji uđu u Petrovu lađu, odnosno Crkvu Kristovu, te kako su učenici Isusovi bili sigurni u Petrovoj lađi kad je bila oluja na moru, tako su i vjernici sigurni da će se spasiti u Katoličkoj Crkvi.

U velikim crkvama lađa je obično razdijeljena stupovima u više lađa, tada se srednja lađa usmjerena k oltaru zove glavna, a ostalo su pokrajnje lađe.

Lađu od prezbiterija ponegdje uz to što je prezbiterij povišen, dijeli i ograda, koja se naziva pričesna klupa, a ostatak je ikonostasa, koji je praktički upotrjebljen za pričešćivanje vjernika.

Na razdjelu prostora za kler (svetište) i prostora za laike (lađa) nalazi se ambon, mjesto naviještanja Božje riječi koja povezuje i odnosi se na sve vjernike, bez obzira na stalež, jer je upućena svima, te za propovijedanje i tumačenje te Riječi. U prvo vrijeme po dobivanju slobode i preuzimanju rimskih carskih bazilika, biskupi su propovijedali sa katedri koje su se nalazile u apsidi, a čitanja Svetog pisma su se obavljala stojećki bez stalaka za lekcionare. Naime, unutrašnji izgled bazilika kršćani nisu mijenjali, pa su biskupi sa negdašnjih carskih sjedala držali homilije. Kako su crkve zbog novoobraćenika postajale sve veće, čitanja Božje riječi i homilije bilo je zbog praktičkih razloga potrebno približiti vjernicima. Tako je nastao ambon, koji je bio vezan na pričesnu ogradu, s kojeg se čitalo Sveto pismo i tumačilo.

U srednjem vijeku smatralo se da je Riječ Božja pridržana svećenstvu, pa se čitala na oltaru na kojem se slavila Misa, a homilijom se razlagala puku Božjem, pa je tako nastala propovjedaonica, koja se u srednjem vijeku pomiče još više u lađu, na tzv. stranu evanđelja, a ambon je nestao s pričesne ograde. Propovjedaonica se počela natkrivati svojevrsnim baldahinom kako bi se homilija bolje čula, odnosno glas bolje razlijegao crkvom. Ispod baldahina se postavlja lik goluba, simbol Duha Svetoga, koji označava da i propovjedniku i vjernicima je potrebna pomoć Duha Svetoga da mogu Riječ Božju pravo navještati i slušati. Ujedno se na propovjedaonicu stavljaju prikazi Mojsija sa X. zapovijedi Božjih, ispružena ruka sa križem koja simbolizira da se propovijeda nauk Krista, raspetog i uskrslog, te slični prikazi.

Zbog velikog broja svećenika i potrebe slavljenja više Misa u crkvama, pošto nije postojala mogućnost koncelebracije, ali i iz pobožnosti vjernika, u lađu se postavljaju pokrajnji oltari. Oni se također posvećuju i sadrže moći svetaca.

Ispovjedaonica se također nalazi u lađi jer služi za ispovijed vjernika. Na njoj se znaju staviti prikazi pokajanja Sv. Petra ili Sv. Marije Magdalene pokornice.

Krstionica je u vrijeme poslije Milanskog edikta bila samosvojna zgrada namijenjena krštenju mnogobrojnih obraćenika koji su kao katekumeni pristupali u Crkvu. Kasnije je krstionica premještena u crkvu, te je liturgijskim razvojem smještena lijevo od ulaza u crkvu. Tamo se drži sve potrebno za krštenje, a mora biti i zatvorena kako u krsnu vodu ne bi padala prašina. Na njoj se nalazi prikaz Sv. Ivana Krstitelja sa Kristovim krštenjem.

Na samom ulazu crkvu nalazi se škropionica, kamena ili mramorna velika posuda u kojoj stoji blagoslovljena voda kojom se vjernici križaju ulazeći i izlazeći iz crkve. Na ulazu se križaju podsjećajući se na sveto krštenje, ali i da treba odbaciti svjetovne misli i da na pameti nam bude  služba Bogu čistim srcem. Izlazeći se križaju kako bi nakon blagoslova misnika potvrdili svoju opredijeljenost za Krista te da će Kristov nauk i Božju riječ koju su čuli širiti u svojem životu i u svijetu.

Iznad ulaza u crkvu nalazi se kor ili pjevalište. To je mjesto predviđeno za pjevački zbor i orgulje. Orgulje i zbor su prvobitno bile smještene u svetištu crkve, no kasnijim liturgijskim i praktičnim razlozima, počeli su se graditi korovi.

Križni put također je jedno od obilježja katoličke crkve, posebno ako se radi o župnoj crkvi. On je kao pobožnost nastao u Jeruzalemu, a koncem XVII. stoljeća se ustalio raspored od 14 postaja. Pravo blagoslova križnog puta nekad je pripadala samo franjevačkom redu.

Crkveni, odnosno župni barjaci, također se nalaze u crkvi, ukoliko je župna. Naime, one služe za javne pobožnosti, kod procesija, ophoda i slično. Na barjacima se nalazi zaštitnik župe, ali se mogu nalaziti i zaštitnici pojedinih družbi i pokreta. Crkveni barjak simbolizira život kršćanina koji se bori na zemlji protiv neprijatelja spasenja i neprijatelja vjere jer pravi vojnik nikad ne ostavlja svoj barjak, tako ni Kristov vojnik – vjernik, neće pustiti Kristov barjak – križ, na milost i nemilost neprijatelju, ni napustiti Petrovu lađu – Crkvu.

Milostinjar (milostinjak, škrabica) je metalna ili drvena kutija ili više njih u kojima se skupljaju prilozi za različite potrebe Crkve (obnovu objekta, siromahe, cvijeće i sl.)

Veliki svijećnjaci (felari, ferali) su svijećnjaci koji se nose pri ophodima, a u pravilu stoje kod pokrajnjih oltara.

U lađi crkve nalaze se i klupe, koje moraju imati klecala za klečanje pri Sveto Misi, a neprikladno je da se klupe zamjene stolicama. Naime, klupe su simbol župnog i crkvenog zajedništva u svim liturgijskim pokretima (stajanje, klečanje, sjedenje), dok stolice označavaju individualiziranje doživljaja vjere, odnosno razbijaju svijest zajedništva i samim vidnim doživljajem, tj. prikazuju Crkvu kao skup individua različitog mišljenja, a ona je zajednica utemeljenja na vjeri, molitvi i liturgiji.

U crkvi se nalaze i pobožne slike i kipovi, jer Crkva uči da se molimo i obraćamo na kipovima i slikama, već osobama koje taj prikaz pokazuje. Crkva je kroz povijest se pokazala kao prijateljica lijepih umjetnosti. Prikaze možemo podijeliti na vjerske i povijesne. Povijesni su oni koji prikazuju događaje iz Biblije ili života svetaca, dok vjerske prikazuju vjerske istine (dogme Vjere). Još postoje simbolične slike gdje su u simbolima prikazuju vjerske istine (pr. janje kao Krist, golub kao Duh Sveti,  Božje oko kao Božje sveznanje i sveviđenje).

Naime, II. Nicejski sabor uči da Krista, Mariju i svece „što češće vidimo u svetim slikama, to se snažnije u nama budi uspomena na njih“. Četvrti Carigradski sabor kaže da ista počast pripada knjizi, koja sadrži evanđelja, kao i slikama, koje predstavljaju Spasitelja, jer knjiga govori i pripovijeda riječima, a slika bojama i mudrima i neukima. Tridentski sabor nalaže biskupima da upute vjernike da slike i kipovi opominju vjernike na dobra koja su primili od Boga i potiču da nasljeduju ono što slike pokazuju. U Dekretu o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama, 3. XII. 1563., „Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima koji vrše vlast i brigu naučavanja, da u skladu s običajima Katoličke i apostolske crkve primljenima od vremena početaka kršćanske religije, u suglasnosti sa svetim ocima i dekretima svetih sabora: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; … Slike pak Krista, Bogorodice Djevice i drugih svetaca treba držati prije svega u crkvama i iskazivati im potrebnu čast i štovanje, ne kao da bi se vjerovalo da je u njima neko božanstvo ili moć zbog čega bi ih trebalo štovati, ili kao da se od njih nešto traži, ili kao da bi se pouzdanje stavljalo u slike, kao što je to nekada bilo kod pogana koji su stavljali nadu u idole [usp. Ps 135, 15-17]: nego jer se čast, koja im se iskazuje, prenosi na pralik koji one (slike) predstavljaju; tako da preko slika koje ljubimo, pred kojima otkrivamo glave i klanjamo im se, klanjamo se Kristu i štujemo svece koje one predstavljaju. Tako je utvrđeno dekretima protiv protivnika (svetih) slika na saborima, posebno pak na drugom Nicejskom saboru. Ovo pak neka biskupi marljivo naučavaju: preko povijesti tajni našeg otkupljenja izraženih u slikama ili drugim simbolima narod se poučava i utvrđuje u člancima vjere, koje treba spominjati i neprestano ponavljati; isto tako da se iz svih svetih slika ubiru veliki plodovi, ne samo jer se narod spominje dobročinstava i darova koje mu je dao Krist, nego i zbog toga jer se pred oči vjernika stavljaju čudesa i spasonosni primjeri, kako bi zahvaljivali Bogu, usklađivali svoj život i ponašanje, kako bi bili potaknuti na štovanje i ljubav prema Bogu i na njegovanje pobožnosti. Tko bi pak mislio ili učio drugačije od ovih dekreta: neka bude kažnjen anatemom. Ako su se pak u te svete i spasonosne običaje uvukle neke zloporabe: njih sveti sabor jako želi potpuno iskorijeniti, tako da se ne bi postavljale nikakve slike krivih dogmi koje bi neobrazovanima pružale priliku opasne zablude. Ako je katkad zgodno izraziti i oblikovati događaje i priče svetog Pisma, jer je to korisno za neobrazovani puk, neka se narod pouči da se zbog toga ne može oblikovati božanstvo, niti izraziti bojama i likovima kao da se vidi tjelesnim očima. Nadalje, neka se dokine svako praznovjerje kod zazivanja svetaca, štovanja relikvija i korištenja svetih slika, neka se iskorijeni svaka ružna dobit, i konačno, neka se izbjegava svaka iskvarenost.  Kako bi se to što vjernije obdržavalo, sveti je sabor odredio da nitko ne smije ni na kojem mjestu… postaviti, ili nastojati da postavi, nikakvu neobičnu sliku, osim ako ju je biskup odobrio…

Papa Urban VIII. je 15.3.1642. zabranio sve slike koje prikazuju Spasitelja, Gospu ili svete na drugi način nego je to u Crkvi uobičajeno.

Drugi Vatikanski Sabor uči da je Crkva prijateljica „lijepe umjetnosti“, a i Katekizam Katoličke Crkve kaže: „“Stvoren na sliku Božju” (Post 1,26), čovjek i ljepotom umjetničkih djela izražava istinu svoga odnosa s Bogom Stvoriteljem. Umjetnost je, naime, jedan oblik izražavanja vlastit ljudskom biću; onkraj težnje da zadovolji životnim potrebama, što je zajedničko svim živim stvorovima, ona je izobilni dar nutarnjeg bogatstva ljudskog bića. Plod talenta što ga je Stvoritelj dao, i napora samoga čovjeka, umjetnost je oblik praktičke mudrosti, koja sjedinjuje spoznanje i umijeće da govorom dostupnim vidu ili sluhu izrazi istinu jedne stvarnosti. Osim toga umjetnost nosi u sebi stanovitu sličnost s djelatnošću Božjom u stvorenomu, ukoliko se nadahnjuje istinom i ljubavlju prema bićima. Kao i svaka druga ljudska djelatnost, umjetnost nema u sebi svoj apsolutni cilj, nego je usmjerena k posljednjem čovjekovu cilju i njime je oplemenjena. Sakralna umjetnost istinita je i lijepa kad svojim oblikom odgovara vlastitom zvanju: u vjeri i klanjanju, dočaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi, koja se pojavila u Kristu, “odsjevu njegove slave i otisku njegove biti” (Heb 1,3), u kojemu “prebiva tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9), duhovnu ljepotu koja se odražava u Presvetoj Djevici Bogorodici, anđelima i svecima. Prava sakralna umjetnost vodi čovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju. Stoga biskupi moraju, sami ili po svojim zastupnicima, voditi skrb o promicanju sakralne umjetnosti, stare i suvremene, u svim njezinim oblicima, te, s istom religioznom brigom, iz liturgije i bogoslužnih prostora uklanjati sve što nije sukladno istini vjere i autentičnoj ljepoti sakralne umjetnosti.“

 

Priredio: Josip Tomić, mag. theol.