Bl. Ivan Merz: Kršćanski društveni poredak

Pogledajmo oko sebe. Mnogo ljudi ne misli više na Boga, Tvorca ovoga svijeta. Život mnogih ljudi protivi se zakonima Boga i Crkve. Obitelji propadaju radi nećudorednosti, novinstvo je zlo, kazališta su širitelji pokvarenosti, državnici u mnogočemu loše upravljaju. Ni škole, ni moda, ni znanost, ni umjetnost, ni izlozi ni gospodarstvo nije velikim dijelom u skladu sa Božjim zakonima. No od svih suvremenih zala jedno je između najvećih: zlo novina i knjiga.

Zašto je suvremeno društvo u tako očajno lošem položaju? Glavni je razlog što čovjek sam sebe smatra Božanstvom, a o živomu Bogu ne vodi više računa.

ORLOVSKI VJESNIK

Zagreb, 15. 1. 1928. g. br. 1., str. 1

Nacrti predavanja za Orlove

KRŠĆANSKI DRUŠTVENI POREDAK

1. Predavanje: O suvremenim zabludama i lošem stanju (dekadneci) današnjega ljudskog društva

Pogledajmo oko sebe. Mnogo ljudi ne misli više na Boga, Tvorca ovoga svijeta. Život mnogih ljudi protivi se zakonima Boga i Crkve. Obitelji propadaju radi nećudorednosti, novinstvo je zlo, kazališta su širitelji pokvarenosti, državnici u mnogočemu loše upravljaju. Ni škole, ni moda, ni znanost, ni umjetnost, ni izlozi ni gospodarstvo nije velikim dijelom u skladu sa Božjim zakonima. No od svih suvremenih zala jedno je između najvećih: zlo novina i knjiga.

Zašto je suvremeno društvo u tako očajno lošem položaju? Glavni je razlog što čovjek sam sebe smatra Božanstvom, a o živomu Bogu ne vodi više računa. Ovaj krivi filozofski sustav (kriva nauka) da je čovjek neovisan od Boga (bilo kao pojedinac, bilo kao član društvene zajednice) širi: 1. racionalizam, 2. naturalizam, 3. liberalizam.

Tko hoće doći do korijena suvremenom društvenom zlu i izliječiti ga, mora znati što svaka od spomenutih zabluda znači.

1. R a c i o n a l i z a m je onaj filozofski sustav (nauka) koji tražeći istinu posve zaobilazi vjeru. Latinska riječ ratio znači razum. Racionalist kaže: Ja mogu naći istinu; što me se tiče što o tome kaže katolička vjera! Na primjer:  Oženio sam se. Nisam zadovoljan sa svojom ženom, lijena je: Ostavit ću je i uzet ću drugu, marljiviju. Što me se tiče vjera koja kaže da je veliki grijeh uzeti drugu ženu za života prve žene. Imam zdrav razum: meni vjera ne treba biti tutor, sam najbolje znam što je za me dobro. – Eto vidite ovaj filozofski sustav racionalizma (zdravoga razuma bez vjere) vlada danas u svijetu i stoga je zavladalo veliko privatno i javno nećudoređe. Naravno, posljedice racionalizma u političkomu pogledu jesu tiranija (nasilje) i socijalizam. – Mi katolici kažemo: Razum i vjera su dva dobra druga koja se slažu i pomažu. Ako se hoću proveseliti, razum mi kaže; ne idi u birtiju, a vjera razumu dovikuje: Dragi pobratime, imaš pravo jer u birtiji ćeš se napiti i tako uvrijediti Boga… Sam razum bez vjere mora zabludjeti, a vjera u razumu ima moćnoga pomoćnika. – Kao katolici zbacujemo racionalizam i hoćemo da našim životom ne vlada samo razum, već vjera i razum. Stoga ako ne želimo biti racionalisti, moramo se, nakon što smo svojim razumom razmislili, pitati prije svakoga našeg čina: “A što o tome kaže Crkva Božja?”

2. N a t u r a l i z a m je onaj filozofski sustav koji niječe istočni grijeh i proglašava da je ljudska narav po svojoj biti neiskvarena i dobra. Naturalisti ovako mudruju: svi su ljudi dobri i posve jednaki. Ako smo svi dobri i jednaki, e onda jedan čovjek nema pravo zapovijedati drugome. Ako je onaj čovjek jednak meni, zašto da ga slušam. Ja ću sam sebe slušati; a jer ipak u društvu mora biti netko tko zapovijeda, ja ću slušati samo onoga koga sam sebi izaberem. Prema tome, sva vlast dolazi od naroda (a ne od Boga), a kada vidim da mi se ta vlast ne sviđa, dignut ću revoluciju, zbacit ću vlast i izabrati nove nosioce vlasti. – Mi katolici odgovaramo: Nije istina da su svi ljudi dobri po naravi, već uslijed istočnoga grijeha u čovjeku ima mnogo pokvarenosti. Nije istina da su svi ljudi jednaki u društvu. Protivno je istina; Muškarac je spretniji za ratovanje, politiku; žena za odgoj djece, kuhanje i slično. – Nije istina da sva vlast dolazi od naroda. Svaka vlast dolazi od Boga. Otac u obitelji zapovijeda u ime Božje, gospodar u dućanu ravna svojim namještenicima jer je to Božja volja: i u državi, gdje narod kod izbora određuje onoga koji će vladati, dotični ministar – kada određuje nešto razborito – zapovijeda u ime Božje i katolik je dužan pokoriti mu se i u tom je slučaju revolucija zabranjena.

3. L i b e r a l i z a m (libertas znači sloboda) je na području politike te javnog i privatnog ćudoređa pokušaj da se: a) posve zaobiđe vjera i kršćanska objava (racionalizam!) i b) i da se živi kao da ne postoji istočni grijeh (naturalizam!). – Liberalizam u politici kaže: “Što me se tiču božanski i crkveni zakoni! Dokinimo nedjeljni počinak, zabranimo svećenicima podučavati vjeronauk u školama; dopustimo kinematografima oblijepiti ulice najgadnijim slikama; ne branimo novinarima tiskati najsramotnije romane; dozvolimo poduzetnicima otvarati javne kuće, kupališta za muško i žensko i javne plesne škole s divljačkim plesovima. – Prema tome, liberalizam daje u političkom pogledu slobodu svakome zlu da se širi, i budući da se osniva na filozofskom sustavu racionalizma (to jest priznaje samo razum, a zabacuje vjeru), brani Crkvi da se ona upleće u državni život. Kako se vidi, taj liberalizam je pravo krivovjerje jer naglašava ove slobode: slobodu s v e misliti, s v e vjerovati, s v e govoriti, s v e naučavati, s v e pisati,       s v e činiti. – Kao katolici borimo se protiv toga liberalizma. Liberalac kaže: S v e je slobodno što mi se prohtije. Katolik kaže: Sloboda se sastoji u tome da čovjek čini samo ono što vodi do istine i dobrote. – Sve ostalo nije sloboda, već razuzdanost.

ORLOVSKI VJESNIK

Zagreb, 15. 2. 1928. g. br. 2., str. 8

Nacrti predavanja za Orlove

KRŠĆANSKI DRUŠTVENI POREDAK

2. Predavanje: O suvremenim zabludama i lošem stanju (dekadneci) današnjega ljudskog društva

POSLJEDICE LIBERALIZMA. Sloboda savjesti i vjere: Liberalizam traži slobodu savjesti i prema tome slobodu vjeroispovijesti. On kaže: Čovjek ima pravo vjerovati što ga je volja i izabrati onu vjeru koja mu se bolje sviđa. On kaže! Meni se više sviđa Muhamedova vjera jer ona ne traži od čovjeka da vjeruje u Presveto Trojstvo koje ljudski um ne može dokučiti ili ne ću pristati uz nijednu vjeru jer Boga nema. Liberalizam, dakle, daje čovjeku potpunu slobodu da vjeruje što ga je volja. – To je krivo načelo. Mi katolici kažemo: Ne smijem vjerovati što me volja, već što je istina, pa makar moj razum tu istinu ne može u cjelini shvatiti. Ne smijem prihvatiti krivu vjeru, već sam dužan priznati pravu – to jest katoličku vjeru. – Država koja je zadojena liberalnim krivovjerjem kaže: Budući čovjek ima slobodu ispovijedati vjeru koju hoće, ja ću štititi jednako sve vjere. I to je krivo: Kao što otac obitelji mora štititi samo prava načela svoje djece i uputiti ih i ukoriti ako najednom počinju na primjer govoriti: ne trebam slušati majku, ne trebam biti uslužan siromasima – isto je tako država po sebi dužna štititi pravu vjeru, a krivim vjerama ne dati slobodu. Prigovorit ćete: Pa što onda ako se nalazimo u jednoj državi koja nije katolička po svome pučanstvu? Odgovor je posve lagan. Načela što ih izlažemo jesuideal i vrijede za idealni društveni poredak. U tom idealnom društvenom poretku narod je katolički, državnici i zakoni su katolički, a država i Crkva Kristova tako su tijesno povezani kao duša i tijelo. – Danas, na žalost, takvih je država malo. Unatoč tome je svim katolicima ideal da jednom sve države ovoga svijeta postanu takve. Međutim, danas gdje je stanovništvo po vjerama izmiješano, dužnost je države da se drži ovoga načela: Ne smijem ništa učiniti što bi naškodilo općemu dobru. Ako bi na primjer tko ometao kojoj krivoj vjeri slobodu, njezini sljedbenici bi se pobunili, nastao bi nered i opće bi dobro od toga stradalo. Stoga, da izbjegne većemu zlu, često puta je katolički državnik dužan  dati slobodu mnogim zabludama, vjerama ili slično. No time on nikada ne pušta s uma kako je ta sloboda, koja se daje zabludama, ipak jedno zlo i kako uvijek treba težiti za idealom i jedino prava vjera ima pravo na slobodu. – Nadalje, država koja zastupa načela liberalizma ne odaje Bogu nikakvu čast zato što kaže: Mene se ne tiče bio Bog ili ne bio. I to je velika zabluda jer znamo da Bog nije stvorio samo pojedinog čovjeka, već i državnu zajednicu. Bog, naime, na životu održava pojedine ljude iz kojih se sastoji država. Kao što stvorenje mora odavati Tvorcu čast, kao što čovjek kao privatnik mora davati Bogu čast, tako i država mora Bogu po svojim vođama, javno i službeno, odavati čast. Same poganske države su to činile. U katoličkim državama se Bogu ta čast mora odavati onako kako to od Boga objavljena, to jest katolička vjera traži. I katoličke obitelji, organizacije, općine, županije, narodi dužni su Bogu odavati čast, kao svom Gospodaru.

Praktične posljedice toga liberalnog načela slobode savjesti i vjere jesu ove: svaki čovjek ima slobodu širiti najužasnija načela, živjeti najnećudorednijim životom, navaljivati na državni ugled, širiti nemoralne knjige, otvarati mješovite kupke i besramne plesne škole. Stoga vidimo da se temelji država ruše, državnici nisu sigurni za svoj život, po svuda se širi korupcija, nećudorednost – a nitko nije u stanju to propadanje zaustaviti.

Jedino Katolička crkva je u stanju svojim naukom usrećiti države: ona naučava načelo da istina i zabluda ne smiju biti ravnopravne, u idealnom  poretku ne smije postojati sloboda savjesti i vjere, već jedino istinita vjera ima pravo na opstanak. A ondje gdje narod više nije katolički, interesi općega dobra i manjega zla (da se izbjegne veće zlo) iziskuju da se dâ sloboda ne samo istini, već i zabludi. Ali istini i pravoj vjeri u svakom slučaju valja dati slobodu (neki bi, naime, htjeli samo krivim vjerama i zabludama dati slobodu, a slobodu Katoličke crkve u zametku ugušiti) pa i onda kad država nije katolička. – Tu slobodu katoličkoj vjeri i katoličkoj savjesti nema ni jedna država u svijetu pravo ograničiti (pa ni kineska ni Japan – gdje su i narodi i institucije potpuno poganske) jer je bitno pravo svakoga čovjeka slobodno vršiti zakone jedine prave vjere i tako postići u nebu svoju konačnu svrhu radi koje ga je Bog stvorio. Svaka je država dužna pomagati čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu – dužna je štititi katoličku vjeru, dati slobodu samo istini i dobru.

ORLOVSKI VJESNIK

Zagreb, 15. 3. 1928. g. br. 3-4., str. 7

Nacrti predavanja za Orlove (Br. 3)

KRŠĆANSKI DRUŠTVENI POREDAK

BRAK I OBITELJ

I.                    Društvo

1. Što je društvo? Društvo je skup osoba koje su se ujedinile da postignu zajedničku svrhu. Svaka osoba za se ne bi mogla postići tu svrhu, ali ujedine li svoje sile, lako će tu svoju svrhu postići. (Primjer: Ideš sâm gorskom stazom. Velik je kamen na nju pao. Sam ne možeš proći, jer je s lijeve strane ponor, a s desne vrletna stijena. Na to naiđe nekoliko ljudi i zajedničkim silama bacite kamen u ponor. Što nisi sam mogao postići, postigao si uz pomoć društva.) Bog je stvorio ljude takvima da simoraju međusobno pomagati. Kada ljudi ne bi živjeli u društvu, ne bi mogli ni živjeti, a kamoliusavršavati se. (Primjer: Čovjek ima materijalne potrebe. Dijete bi umrlo kada se za nj ne bi brinula majka. Čovjek ima umne potrebe. On bi ostao neznalica kada ga nitko ne bi poučio. Čovjek ima moralne i vjerske potrebe. On bi ostao ili postao divljak da ga netko nije uputio na razlikovanje dobra i zla, na dužnost prema Bogu, sebi i bližnjemu). – Prema tome, čovjek ne može živjeti bez društva. Društvo je za čovjeka veliko dobročinstvo što mu ga je dao Bog. Jedan čovjek ovisan je o drugom; jedan stalež ovisan je o drugom staležu. Stoga nam je dužnost živjeti u slozi i ljubavi. (Primjer: Seljak radi za sve ljude jer svi ljudi trebaju kruha; no seljak treba kovača koji će mu napraviti plug; on treba krojača da mu sašije odijelo; treba zidara radi kuće; liječnika da ga liječi; učitelja da pouči njegovu djecu; svećenika da pripravi njegovu dušu za vječni život: kod nas treba Orlovsko društvo da postane Kristov borac i tako dobročinitelj svoga naroda).

Nemoj misliti da su samo oni ljudi ovisni jedan od drugoga koji žive u istom selu ili gradu ili u istoj općini ili županiji. Ta ima ljudi koji rade daleko od tebe, a ti ih ni ne poznaješ. (Primjer: Tvoja majka ima škare. – A koji je rudar izvadio željezo iz zemlje? U kojim se kovačnicama ova surova rudača pretvorila u blistavi čelik? Koji su je željezničari dovezli do najbliže željezničke stanice? – Eto vidiš kako si ovisan i o nepoznatim ljudima.)

Pa i sami mrtvaci koji su odavno ostavili ovaj svijet, tvoji su dobročinitelji. Ti se služiš njihovom baštinom. (Primjer: Ti si se već vozio na lađi i željeznici. Ti se griješ uz peć koja je pocrvenjela. Imaš možda struju ili plinsko svijetlo. Gdje su oni učenjaci ili izumitelji koji su pronašli ugljen, struju, plin, paru; koji su napravili prve željeznice? Već su odavno pokopani. Ali njihovo umijeće i njihovaiznašašća još su među nama. Društvo je onaj dobročinitelj koji nam predaje ostavštinu mrtvih da se njome možemo okoristiti.)

Pa ni naše srce ne bi moglo živjeti u samoći. Iz iskustva znamo da nije jedino interes onaj koji povezuje ljude. Ta u sebi osjećamo potrebu da ljubimo i budemo ljubljeni: osjećamo potrebu da izmijenimo svoje misli, družimo se s drugima; ukratko: da ne budemo sami. (Primjer: Pomisli da te netko odnio u začaran dvor daleko od svakog čovjeka. Tamo si posve sam. Hrana, odjeća, knjige, igre – sve ti dolazi nekom čarolijom, a čovjeka ne vidiš. Imaš sve, kao kakav car – samo si sam samcat, posve sam. Budi uvjeren da ne ćeš dugo izdržati u toj carskoj samoći i doskora ćeš ostaviti sve ovo blago samo da se uzmogneš s nekim porazgovoriti.)

Zaključna misao: Bog je čovjeka stvorio da živi u društvu i stoga čovjek u sebi nosi NAGON DRUŠTVENOSTI, to jest potrebu da živi u društvu svojih bližnjih.

 

2. Razna društva:

a) Obitelj. – Ovo društvo poznaješ najbolje, njemu duguješ mnogo, ono ti je možda najmilije. Šta bi bilo iz tebe da si došao na svijet, a da te obitelj nije primila, okružila ljubavlju, brinula se za tvoj odgoj i koja se uz velike brige i žrtve trsi učiniti te mužem.

b) Domovina. – Kao što pojedinac ne može živjeti sam za sebe, tako ni jedna obitelj ne može živjeti bez pomoći druge obitelji. Već sama narav traži da se obitelji međusobno ujedine. Skup obitelji ili POLITIČKO DRUŠTVO tvore sa svojom vladom, svojim poglavarima, na većem ili manjem zemljištu (teritoriju) ono što nazivamo državom, narodom ili domovinom.

Udruženja. – Obitelj i država su dakle naravna društva i neophodno nužna za čovjeka i to u svim vjekovima. Već u početku ljudskoga roda nailazimo na potpuno organiziranu zajednicu (svetu, jedinstvenu i nerazrješivu) obitelj. Isto je i država uvijek postojala, naravno u nesavršenom obliku, kao na primjer pleme. – No postoje druge skupine koje nisu tako neophodno potrebne, kao što su obitelj i država, ali i te skupine potpuno odgovaraju potrebama i željama čovjeka i njegove naravi: to su profesionalna (stručna) udruženja i druga. – Što je stručno udruženje? Ljudi koji vrše isti posao, bave se istim zanatom, imaju zajedničke interese (pa i onda kada si čine konkurenciju). To su interesi njihove struke. Stoga vidimo da se ljudi iste struke radi zajedničkih interesa ujedinjuju u stručna udruženja, u sindikate radnika, u savez seljaka, trgovaca itd. da tako udruženim silama rade za svoje zajedničke interese. – Bolest i starost su povod bijede, ali se osnivaju pripomoćne zadruge da se ovima zajedničkim silama doskoči. – Kupci i težaci se tuže da neki trgovci odveć zarađuju; oni će to izbjeći ako osnuju razne vrste zadruga).

c) Čovječanstvo. – Bez dvojbe čovječanstvo ne tvori tako jedinstveno društvo kao domovina: ono nema poput domovine jednu i istu vlast. Pa vam se čovječanstvo čini kao neki udaljeni pojam. Po svojim običajima, interesima, jeziku, po svojim krvnim vezama s pravom osjećaš da ti je bliži Hrvat nego Kinez ili Amerikanac. Unatoč tome, dužan si biti sklon čovječanstvu i ljubiti ga. – Razlog je što svi ljudi imaju isto podrijetlo (od Adama i Eve), što imaju istoga Nebeskog Oca koji ih sve zove u blaženstvo Raja. Svi su ljudi prava pravcata braća. – Osim toga si svi ljudi na zemlji činemeđusobne usluge. (Primjer: Iz čega je tvoja pregača? Iz pamuka. No pamuk ne raste u našoj državi. Tako mi Hrvati ovisimo o uslugama američkih i indijskih stanovnika kojima mi opet šaljemo svoje slavonsko i bosansko drvo. Najmanji predmet kojim se služiš je često plod ujedinjenih sila od stotinu raznovrsnih obrta koji se često vrše u svim četirima stranama svijeta. Stoga si dužan imati osjećaj ljubavi i solidarnosti ne samo prema obitelji, domovini, svome stručnom društvu (svome staležu: seljačkom, radničkom, obrtničkom, činovničkom), već i prema cijelome čovječanstvu.

d) Društvo, duša i Crkva. – Naša je duša stvorena za vječni život u nebu. Ona mora spoznatiBoga kako se On objavio ljudima; ona mora naučiti kako će mu s l u ž i t i ovdje na zemlji i to onako kako On zahtijeva da mu se služi. Isto, naša duša traži pomoć da uzmogne služiti Bogu. Toj potrebi naše duše udovoljio je Isus Krist koji je ustanovio Katoličku Crkvu, to sveopće (univerzalno)vjersko društvo koje se rasprostire cijelom zemljom i koje će trajati do konca svijeta. Crkva jeduhovna domovina u koju Bog zove sve duše bez razlike. Jer je cilj toga društva vječan, vrhunaravan, Crkva je daleko uzvišenije društvo negoli obitelj, domovina, stalež i čovječanstvo.

Nju moramo ljubiti više negoli ijedno drugo društvo. A u krilu te Crkve, toga duhovnog društva, ustanovljene su župe radi koristi duša biskupije, štoviše, za one koji teže za savršenijim životom: bratovštine, vjerska udruženja, društva Katoličke akcije, Orlovska društva i sl.

Bl. Ivan Merz