Bogoslovno sjemenište

Jedan svećenik i jedna žrtva

Uzevši u obzir jedinstvenost Isusove osobe i njegova djela spasenja, autoru Heb nije bilo teško zaključiti da je Krist jedini svećenik kojemu je bilo dovoljno prinijeti jednu, jedincatu žrtvu.

Za razliku od SZ gdje je bilo puno svećenika i ostalih posrednika između Boga i naroda kao što su proroci u NZ samo je jedan posrednik- svećenik u punom smislu riječi: Isus Krist (1 Tim 2,5). Naime samo on je bio sposoban izvršiti u potpunosti bitnu svećeničku funkciju – posredovati između Boga i ljudi. Kao takav „proglašen je od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,10; usp. 6,20). Melkisedek je, prema Post 14 bio kralj grada Šalema i svećenik Boga Svevišnjeg (Heb 7,1). Njegovo ime u prijevodu znači „kralj pravednosti“, a budući da je bio kralj grada Šalema (šalom = mir) Poslanica Hebrejima ga identificira i kao „kralja mira“ (Heb 7,2). Kad se Abraham vraćao iz  uspješnog vojnog pohoda Melkisedek je iznio preda nj kruh i vino i blagoslovio ga, na što mu je Abraham dao desetinu od svega plijena.

Pisac Heb povezao je Isusa s Melkisedekom na temelju Ps 110 koji sadrži dvije Božje poruke upućene kralju: „Sjedi mi z desna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!“ i „Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!“. Mnogi su novozavjetni spisi, a među njima i Poslanica Hebrejima, povezali prvu poruku „Sjedi mi zdesna…“ s proslavom uskrslog Isusa na nebu (Mt 26,64; Dj 2,34; Kol 3,1; Heb 1,13). Pisac Heb povezuje pak i drugu poruku „Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!“ s uskrslim Isusom. Za razliku od starozavjetnih svećenika koji nisu bili i svećenici u Isusu se Ps 110 ostvaruje u punini. On je i kralj i svećenik kao što je to bio i Melkisedek. Moglo bi se reći da je Isus svoje kraljevsko poslanje izvršio upravo svojim svećeničkim posredovanjem. Kralj je dužan osigurati život svojim podanicima. Isus nam je upravo kao svećenik novoga saveza svojom smrću na križu osigurao puninu života, time što nam je omogućio zajedništvo s Bogom, sudjelovanje na Božjem životu.
Pisac Poslanice Hebrejima povezuje Isusa kao Velikog svećenika sa Melkisedekom na osobit način zbog njegove različitosti od ostalih starozavjetnih svećenika. Govoreći o Melkisedeku naglašava da „on, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda“ (Heb 7,3). Starozavjetnim svećenicima je njihovo rodoslovlje bilo vrlo važno, jer je ono dokazivalo da pripadaju Levijevom plemenu koje je Bog odredio za svećeničku službu. Melkisedek je bio svećenik, premda nije bio Levijevog plemena, kao što to nije niti Isus. Knjiga postanka ništa ne kaže o Melkisedekovom rodoslovlju. Autor Heb koristi tu činjenicu da bi naglasio kako je Melkisedek po tome sličan Sinu Božjemu čiji život nema početka i kraja.  Za razliku od Melkisedeka koji je samo sličan Sinu Božjemu, Isus jest Sin Božji. Za razliku od starozavjetnih svećenika koji su bili grešni i smrtni Isus je jedini svećenik za sva vremena i za sve prostore. Uzašavši na nebo, ušao je u istinsku Svetinju nad svetinjama zajedno sa svojom preobraženom ljudskom naravi. On više ne umire i zato ostaje svećenik zauvijek.
Jedinstvenost Isusa Krista kao Velikog svećenika nije samo u tome da nakon njega ne treba drugog velikog svećenika jer on ostaje kao naš posrednik kod nebeskog Oca zauvijek, nego i u činjenici da je on prinio samo jednu žrtvu. Starozavjetni svećenici su redovito prinosili različite i brojne žrtve i to zbog neučinkovitosti tih žrtava. Isus je svećenik koji je prinio jednu jedinu žrtvu koja je tako učinkovita da sve druge više nisu potrebne. Isusova žrtva na križu obuhvaća sve starozavjetne žrtve. Budući da je umro za naše grijehe njegova je smrt žrtva okajnica. Njegova krv je krv novoga saveza prolivena za mnoge na oproštenje grijeha. Svojom smrću očistio je našu savjest od mrtvih djela i tako postao posrednik novoga saveza (Heb 9,14-15). Dakle Isusova žrtva je i žrtva saveza. Uoči svoje smrti na posljednjoj večeri koja je anticipacija njegove smrti Isus je unaprijed zahvalio Bogu, što njegovu smrt snagom Duha preobražava u sklapanje novoga saveza. Zato je njegova smrt žrtva zahvalnica. Isus je također po svojoj jedincatoj žrtvi postavljen za velikog svećenika. Zato je to i žrtva svećeničke posvete.
Žrtveni prinosi su se u Starom zavjetu shvaćali kao darovi prineseni Bogu da bi se steklo njegovu naklonost. Sjetimo se samo žrtve koju je Noa prinio Bogu nakon općeg potopa. Ugodni miris žrtve naveo je Boga na obećanje da više nikada neće pustiti potop na zemlju. Pisac Heb je svjestan da žrtva ne treba i ne može promijeniti Božje odluke. Prava svrha žrtve nije izazvati promjenu Božjeg stava nego postići unutarnju preobrazbu prinositelja. Starozavjetne žrtve su bile manjkave jer su bile izvanjske, žrtvovale su se životinje, i kao takve nisu bile sposobne očistiti savjest prinositelja, nisu mijenjale čovjekovu nutrinu. Umjesto da pokuša promijeniti Božju odluku Isus prinosi samoga sebe na žrtveniku križa sa zahvalnom ljubavlju i savršenom poslušnošću Ocu. Zato Isusova žrtva mijenja njega samoga, čini ga savršenim (Heb 5,9; 2,10; 7,28); ne u smislu da je bio prije grješan, nego je sada u poslušnosti i ljubavi prema Bogu i solidarnosti prema nama do kraja prokušan.
Isusova žrtva ima ne samo novu svrhu nego i nov sadržaj. On ne prinosi ubijenu životinju nego samoga sebe. Životinja određena za žrtvu Bogu, da bi ga bila dostojna trebala je biti bez mane. Starozavjetni svećenici nisu mogli prinijeti sami sebe, jer su bili grješni. Isus je mogao sebe prinijeti Bogu jer je bio „bez mane“ (Heb 9,14), „svet, nedužan, neokaljan“ (Heb 7,26). Isusova žrtva nije izvanjska, nego osobna. On je ušao u Svetinju, tj. u nebo, „ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj“ (Heb 9,12).
Međutim u starozavjetnoj praksi žrtvovanja nije najvažnije što se prinosi nego sredstvo koje se koristi da bi žrtva stigla do Boga. Žrtva se u nebo dizala k Bogu u obliku dima zahvaljujući oltarnom ognju. Nije se radilo o bilo kakvoj vatri, nego o ognju koji je sišao s neba kao munja (usp. 1 Ljet 7,1). Leviti su imali dužnost paziti da se taj oganj nikada ne ugasi.  Samo oganj koji je sišao s neba bio je sposoban dignuti se na nebo i ponijeti sa sobom žrtvu. Čovjek može prinijeti žrtvu, ali ne može je učiniti svetom. Da bi prinos bila dostojan Boga mora biti svet, a posvetiti ga može samo Bog, odnosno njegov oganj.
Pisac Heb je shvatio da Božji oganj koji posvećuje žrtvu nije munja koja je pala s neba nego Duh Sveti koji je jedini sposoban proizvesti preobrazbu žrtve, komunicirajući joj Božju svetost. Zato je autor napisao da Krist „po Duhu Svetom samoga sebe bez mane prinese Bogu“ (Heb 9,14). Kristov žrtveni prinos nije se ostvario snagom vječnog ognja koji je gorio na hramskom oltaru u Jeruzalemu nego „snagom vječnoga Duha“. Da bi se doprlo do Boga nije potrebno vanjsko sagorijevanje i putovanje u prostoru, nego preobrazba srca i nutarnji zamah koji omogućuje ne snaga ognja nego snaga Duha Svetoga. Animiran tom snagom, Krist je na posljednjoj večeri, a zatim i na Kalvariji imao unutarnji zamah koji je bio potreban kako bi se njegova smrt osuđenika pretvorila u savršenu žrtvu samoga sebe Bogu. Zahvaljujući ovoj preobrazbi Kristova ljudska narav prešla je sa razine krivi i mesa (Heb 2,14), na razinu nebeske intimnosti s Bogom (Heb 9,24).
Ova preobrazba nije se dogodila bezbolno, nego po patnjama i suzama. Isus je u „dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti“ (Heb 5,7). Preuzevši naše smrtno tijelo Isus se našao u tjeskobi koja pogađa čovjeka kad se mora suočiti sa patnjom i smrću. Važno je uočiti da se Kristovo žrtvovanje ostvarilo po molitvenom prinosu: „Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36). Ovakvom molitvom punom predanja Isus je otvorio svoje tjeskobno ljudsko biće Božjem djelovanju, tj. akciji Duha Svetoga koji mu je dao potreban polet za ljubav „do kraja“ (Iv 13,1), koji je u njemu proizveo preobrazbu srca, karakterističnu da djelovanje Duha Svetoga (usp. Ez 36,26-27). Problem starozavjetnog kulta bila je njegova izvanjskost: narod je častio Boga usnama, a srce mu je bilo daleko do Boga (usp. Iz 29,13). A Bogu je drag samo onaj prinos koji uključuje čitavo srce. Nitko od ljudi nije bio sposoban za takav prinos, jer se ljudsko srce neposlušno i buntovno, osobito kad se suočava s patnjom. Jedino Krist koji se predstavlja riječima: „Evo dolazim, o Bože, vršiti tvoju volju“ (Heb 10,9), bio je sposoban za takav prinos. Mnogovrsne izvanjske žrtve starog kulta zamijenio je žrtvom svoga srca, prihvaćajući da Duh Sveti ostvari u njegovom ljudskom srcu bolnu preobrazbu koja je bila potrebna da bi pribavio grešnicima od Boga obećano novo srce (usp. Ez 36,26).
Budući da je bio svet, nedužan, bez mane (Heb 7,26), štoviše odsjaj slave i izraz intimnog Božjeg bića (Heb 1,3) Krist nije imao potrebu osobne preobraze. Njegova žrtva je bila čisto, potpuno svećenička, određena da nama pribavi pristup k Bogu zahvaljujući njegovom „novom srcu“ izvoru i središtu novoga saveza.

Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Objavljeno u Kvarnerskom vezu

 

Like this Article? Share it!

Komentari su zatvoreni.