Iz pera naših poglavara

KAKO JE ISUS POSVEĆEN ZA SVEĆENIKA NOVOGA SAVEZA?

Žrtva svećeničke posvete u Starome zavjetu

Redoviti način na koji je izabrani narod u Starom zavjetu komunicirao s Bogom bilo je prinošenje žrtava. Ovisno o njihovoj svrsi postojale su različite žrtve, a među njime i žrtva svećeničke posvete. Žrtva svećeničke posvete, osobito žrtva kojom je posvećen prvi veliki svećenik, Mojsijev brat Aron, ima u Starom zavjetu posebno mjesto. Za razliku od ostalih žrtava koje se tek spominju, žrtva posvete velikog svećenika opisuje se do u detalje (usp. Izl 29, Lev 8-9). Prema Izl 29 sam Bog određuje način na koji će Aron biti posvećen za velikog svećenika. Mojsije je žrtvuje najprije junca, a zatim dva ovna. Prije žrtvovanja Aron polaže ruke na glavu žrtvenih životinja kako bi simbolički uspostavio s njima što tješnji odnos. S istim ciljem Mojsije krvlju zaklanog ovna dodiruje resicu desnoga Aronova uha i palac njegove desne ruke i noge. Životinjske žrtve i navedeni obredi imale su za cilj uzdignuti velikog svećenika što bliže Bogu kako bi mogao s njime što bolje komunicirati. To uzdizanje željelo se postići putem žrtava, čiji se dim uzdizao prema nebu i simbolički dopirao do Boga. Obredi svećeničke posvete trajali su sedam dana. Ovako dug i do u detalje određen žrtveni obred pokazuje koliko je za Božji narod bilo važno imati velikog svećenika. Bez valjano posvećenog velikog svećenika narod ne bi mogao komunicirati s Bogom.

 

Grčki prijevod Hebrejske Biblije (Septuaginta) za žrtvu svećeničke posvete koristi riječ teleiōsis što bi u prijevodu značilo „savršenstvo“ ili „dodjeljivanje savršenstva“.  Ovakav prijevod sugerira da je cilj žrtve svećeničke posvete bio učiniti velikog svećenika savršenim i tako prikladnim za vršenje posredničke uloge. Pisac Poslanice Hebrejima je iskoristio ovu interpretaciju da nam pojasni na koji je način Isus posvećen za Velikog svećenika. Autor Heb najprije ističe da žrtvene životinje nemaju sposobnost da čovjeka učine savršenim (Heb 9,9; 10,1). Žrtva kojom se posvećivao veliki svećenik u Starom zavjetu u biti nesavršena je slika one žrtve kojom je Krist (Heb 5,9; 7,28) „usavršen“ (Heb 5,9; 7,28), tj. posvećen za velikog svećenika novoga Saveza.

Isusova smrt kao žrtva njegove svećeničke posvete
U čemu se sastoji žrtva Kristove svećeničke posvete? Odgovor na to pitanje Heb daje u Heb 2,17-18: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“. Dakle Isus da bi postao veliki svećenik i kao takav mogao ljude pomiriti s Bogom nije trebao žrtvovati životinje nego postati sličan nama ljudima i to tako da poput nas bude podvrgnut kušnji i trpljenju. Ovakav način svećeničke posvete u potpunoj je suprotnosti sa Starim zavjetom je uzdizanje velikog svećenika d Bogu automatski uključivalo izdizanje iznad ljudi, tj. odvajanje od vlastite braće. Jednom uzdignut i smješten gotovo u nebeske sfere (usp. Sir 50,5-7) veliki svećenik nije više smio sići na razinu običnih ljudi. Morao se držati strogih pravila čiji je cilj bio očuvanje njegove posebnosti. Osobito mu je strogo bio zabranjen ikakav kontakt sa smrću. Krist je naprotiv prema Heb postao Veliki svećenik upravo kroz poniženje, patnju i smrt. Solidarizirao se s nama ne samo tako što je uzeo na se našu krhku i ljudsku narav nego osobito time što je dragovoljno prihvatio smrt na križu koja ga je izjednačila sa najgorim zločincima. Da bi podignuo grešnog čovjeka, sam je sišao u „rupu“ u koju je ovaj upao. Da bi „iskušavanima“ mogao pomoći i sam je „iskušavan trpio“ (usp. Heb 2,18).
Životinjske žrtve nisu imale snagu podići starozavjetne velike svećenike do neba kako bi mogli posredovati između Boga i ljudi. Isus je to postigao žrtvujući samoga sebe na drvu križa. Svojom solidarnošću s grešnim čovjekom i poslušnošću nebeskom Ocu s kojom je prihvatio smrt Isus je kao čovjek u potpunosti postigao kvalitete nužne za ulogu posrednika između Boga i ljudi: povjerenje ljudi i jedinstven odnos s Bogom. Zato autor Heb Isusovu žrtvu na križu definira kao žrtvu njegove svećeničke posvete: „On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,7-10). Isus je po svojoj smrti „postigao savršenstvo“, tj. posvećen je, a zatim i proglašen Velikim svećenikom. Isusovo svećeničko posvećenje po žrtvi križa u punom smislu riječi opravdava izraz „postizanje savršenstva“.  U svojoj smrti Isus je kao čovjek u potpunosti postigao kvalitete koje su mu kao Velikom svećeniku potrebne.

Uskrsnuće i Isusovo svećeništvo
Bog je primio Isusovu žrtvu predanja i ujedno uslišao njegovu molitvu (usp. Heb 5,7). Istina nije ga sačuvao od smrti. Kroz smrt je Isus morao proći da bi postao Velikim svećenikom. Međutim upravo po smrti Bog ga je doveo do uskrsnuća, tj. do definitivne pobjede nad smrću i novog preobraženog života u zajedništvu s njime. Po uskrsnuću Isus kao čovjek ulazi u novi odnos s Bogom koji mu omogućuje savršeno posredništvo. Uzdignuće velikog svećenika k Bogu koje je starozavjetna žrtva svećeničke posvete nastojala postići odvajajući ga od ljudi, Isus je postigao svojom solidarnošću s ljudima. Uskrsli Isus kao čovjek uzdignut je zdesna Bogu i kao takav ima neprolazno svećeništvo. Uvijek živ on se zauzima za one koji po njemu pristupaju k Bogu i spasava ih (Heb 7,25). U žrtvu Isusovog svećeničkog posvećenja uz Isusovu muku dakle ulazi i Isusovo uskrsnuće.
Preobraženju po uskrsnuću prethodilo je preobraženje po smrti. Postavši po smrti na križu do kraja prokušan u solidarnosti s ljudima i u poslušnosti Ocu Isus je preobrazio našu ljudsku narav, obilježenu egoizmom i ohološću, koju je kao Sin Božji preuzeo da bi je učinio onakvom kakvu ju je Bog zamislio. Cilj ove Isusove krvlju plaćene preobrazbe jest naša preobrazba po kojoj čovjek od roba postaje sin. Ovu preobrazbu Veliki svećenik novoga saveza omogućuje onima koji u njega vjeruju i slušaju ga (Heb 5,9; 10,22). Isusova žrtva kojom je on posvećen za svećenika je tako ujedno i žrtva našeg otkupljenja.

Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Objavljeno u Kvarnerskom vezu