Bogoslovno sjemenište

NOVOST KRISTOVA SVEĆENIŠTVA

Posrednik novoga saveza

Zadaće i karakteristike starozavjetnog svećeništva

Starozavjetno izraelsko svećeništvo ustanovio je Mojsije kad je u pustinji, nakon izlaska iz Egipta posvetio Levijevo pleme i odvojio ga za svećeničku službu (Pnz 18). Zadaća svećenika u Starom zavjeta bila je višestruka. U početku su se bavili proricanjem (1 Sam 14,41). Mojsije im je povjerio Zakon da ga čuvaju, čitaju i poučavaju (Pnz 31,9; 33,10). Međutim starozavjetni su se svećenici najčešće i najradije bavili bogoslužjem, odnosno prinošenjem hramskih žrtava (Pnz 33,10).
Svećeništvo se u Starome zavjetu shvaćalo velikom čašću zbog privilegiranog odnosa svećenika s Bogom. Samo su svećenici mogli ulaziti u Božju kuću i prinijeti mu žrtvu. Samo je veliki svećenik imao privilegij da jednom godišnje uđe u najsvetiji dio hrama, u Svetinju nad svetinjama. Ondje se čuvao kovčeg saveza koji je imao oblik prijestolja na kojemu je tajanstveno Bog stolovao. Budući da je jedini smio pristupiti Božjem prijestolju velikog se svećenika držalo gotovo za nebesko biće.

 

Krist – Posrednik novoga saveza

Poslanica Hebrejima govoreći o Kristovom svećeništvu definira Isusa kao „posrednika novoga saveza“ (Heb 9,15). Ova definicija izražava novost Kristova svećeništva u odnosu na starozavjetno. Stari zavjet nikome, pa ni Mojsiju niti ijednom proroku, ne pridaje naslov posrednika. Svećenike ne samo da nigdje ne definira kao posrednike nego ih se nigdje direktno ne vezuje uz savez. Njihova je prvotna uloga bila vršenje hramskog kulta koji saveznički odnos između Boga i njegovog naroda nije posredovao nego održavao.
Za posredništvo je nužna dobra povezanost kako s jednom tako i s drugom stranom između kojih se posreduje. Zato Poslanica Hebrejima naglašava: „Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe“ (Heb 5,1).  Starozavjetni svećenici su u ovom vidu bili vrlo manjkavi. Imali su privilegirani odnos s Bogom, ali pod uvjetom da budu odvojeni od ostalog naroda kako bi mogli biti obredno čisti. Kao takvi nisu mogli biti kvalitetni posrednici između Boga i ljudi. Krist je naprotiv, prema Heb vjerodostojan i milosrdan svećenik, čvrsto povezan s Bogom i blizak nama ljudima i kao takav pravi i jedini Posrednik „novog“ ili „boljeg saveza“ (Heb 8,6; 9,15).

Na koji je način Isus ostvario svoje svećeničko posredništvo novoga saveza?
Isus je na posljednjoj večeri uzeo kalež i rekao: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20; usp. 1 Kor 11,25). Isusova krv je krv novoga saveza prolivena za mnoge na oproštenje grijeha (usp. Mt 26,28). Svojom smrću je očistio našu savjest od „mrtvih djela“ i tako postao posrednik novoga saveza (Heb 9,14-15). Po svojoj smrti Krist nam je zavrijedio oproštenje grijeha i tako nam omogućio odnos s Bogom.

Ispunjenje Jeremijina proročanstva
Kao Posrednik novoga saveza Isus Krist, Veliki Svećenik, ostvaruje prekrasno proročanstvo proroka Jeremije o novom savezu (usp. Jr 31,31-34) koji će biti puno ljepši od staroga, jer će se sastojati u preobrazbi srca. Bog neće više svoj Zakon pisati na kamenim pločama kao na Sinaju, nego će ga „staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce“ i osigurati tako savršeni recipročni odnos: „Ja ću biti njihov Bog i oni će biti moj narod“ (Jr 31,33). Neće to više biti kolektivni odnos kao na Sinaju, nego osoban, intiman odnos svakoga s Bogom. Svi će  poznavati Gospodina, „i malo i veliko“ jer će im oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neće više spominjati (usp. Jr 31,34).
Jeremija je vrlo lijepo opisao novi savez, ali nije definirao temelj na kojemu će on počivati. Nepoznanica nestaje zahvaljujući Isusovim riječima na posljednjoj večeri: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20). Kristova krv, smrt koju je Isus dobrovoljno prihvatio iz poslušnosti svome nebeskom Ocu i iz ljubavi prema nama grešnicima temelj je novoga saveza. Na posljednjoj večeri Isus anticipira vlastitu smrt čineći je prisutnom u slomljenom kruhu koji postaje njegovo tijelo i u vinu koje postaje njegova prolivena krv. U tom činu dogodila se ne samo preobrazba kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, nego i preobrazba Isusove smrti u sredstvo zajedništva i saveza. Ova preobrazba je tim čudesnija ako uzmemo u obzir da se smrt u Starom zavjetu shvaćala kao radikalno odvajanje kako od Boga koji je isključivo Bog živih, tako i od ljudi koje je pokojnik napuštao. Stvar je još gora ako se radi o osuđeniku. Osuđenika ljudi predaju smrti jer žele prekinuti s njime svaku vezu. Prema Mojsijevu zakonu smrt osuđenika smatrala se Božjim prokletstvom. A Isus je umro upravo takvom smrću. Kako je moguće da je ono što tako radikalno odvaja i od ljudi i od Boga u Isusovom slučaju postalo vezom novog zajedništva?

Novi savez i euharistija
„Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18,11). Ove Isusove riječi očito pokazuju da Isus prihvaća svoju smrt iz poslušnosti svome Ocu. Njegova ga smrt dakle ne odvaja od Boga nego naprotiv potvrđuje njegovo sinovsko jedinstvo s Ocem. Njegova smrt ga ne odvaja niti od ljudi, nego ga naprotiv spaja s „mnogima“ za koje se njegova krv prolijeva „na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,28). Isus prihvaća smrt jer je „ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Umirući za nas Isus nam u biti posreduje Očevu ljubav. Bog je taj koji je „tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Primajući sa zahvalnom vjerom ovaj dar od Oca postajemo djeca Božja (usp. Iv 1,12), sjedinjujemo se s Kristom, ulazimo u sinovski odnos s Bogom i u odnos međusobnog bratstva. To je novi savez, novo zajedništvo koje nam Krist kao Veliki svećenik posreduje. A taj se savez slavi i hrani u euharistiji koja nas sjedinjuje s Kristom, i po Kristu s Ocem: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu“ (Iv 6,56). „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Jedino u zajedništvu s njime i mi možemo svakodnevno radosno prihvaćati Očevu volju i tražiti dobro svoje braće i tako živjeti novi savez koji nam Krist – Veliki svećenik posreduje.

Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Objavljeno u Kvarnerskom vezu

Like this Article? Share it!

Komentari su zatvoreni.