Iz pera naših poglavara

Novozavjetno svećeništvo i euharistija

Euharistija je sakrament Isusove žrtve po kojoj je Krist postao Velikim svećenikom, Posrednikom novoga Saveza. Svi izvještaji o ustanovi euharistije usko povezuju euharistiju i Isusovu smrt kao žrtvu novoga Saveza. Sinoptički izvještaji smješteni su između nagovještaja Judine izdaje i Petrova zatajenja. Na nevjeru i izdaju Isus ne odgovara žeđu za osvetom nego na nasilje odgovara pobjedničkom snagom ljubavi (usp. Iv 13,1). Tu svoju ljubav konkretizira ustanovom euharistije kojom anticipira vlastitu smrt. Riječima nad kruhom tumači da se njegovo tijelo za nas predaje. Riječima nad čašom objašnjava da se njegova krv za nas prolijeva kao krv novoga Saveza (Lk 22,20; 1Kor 11,25). Euharistijom Isus svoju smrt čini unaprijed prisutnom i pretvara je u žrtvu ljubavi, u saveznički prinos, u instrument zajedništva s Bogom i s braćom.

Euharistijski izvještaji o Isusovu odnosu s Bogom i braćom
Krist je postao Velikim svećenikom, Posrednikom novoga Saveza, ne tako što bi on sklapano savez nego je novi Savez sklopljen „u njemu“, jer je „u njemu“ ostvaren savršen odnos između čovječanstva i Boga i to zahvaljujući njegovoj unutarnjoj preobrazbi. Izvještaji o euharistiji vrlo su eksplicitni s obzirom na odnos najdublje solidarnosti koju Isus živi blagujući s dvanaestoricom, a koja dosiže vrhunac u njegovoj smrti koju posljednja večera anticipira. U kontekstu pashalne gozbe Isus daje dvanaestorici kao hranu svoje tijelo i kao piće svoju krv. Njegovo predanje u smrt povezuje ga najtješnje s čitavim čovječanstvom jer njegova je krv  „krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva“ (Mk 14,24), i to „na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,28).
Isusov je odnos s Bogom, koji on kao čovjek dovodi do savršenstva svojom poslušnošću do smrti na križu (usp. Fil 2,8), u izvještajima o euharistiji prisutan puno diskretnije. Jedina akcija koju on usmjerava prema Bogu tijekom večere jest blagoslov (Mt 26,26; Mk 14,22) ili zahvala (Lk 22,19; 1Kor 11,24). Ova zahvala može se shvatiti kao dio obreda pashalne večere. Međutim, može se odnositi i na sve ono pred čime Isus stoji: na ustanovu euharistije, na muku, smrt i uskrsnuće. Isus je u potpunosti svjestan težine muke kojoj ide ususret. Međutim, svjestan je i činjenice da mu time Otac daje mogućnost i sposobnost prinijeti samoga sebe kako bi ljudima komunicirao božanski život i ustanovio novi Savez. Isus zahvaljuje za tu mogućnost i time daje do znanja da se ne radi prvenstveno o njegovoj inicijativi nego o Očevom daru.
Isusova zahvala uoči njegove smrti očituje njegovo krajnje povjerenje u Oca da će smrt biti pobijeđena. Isusova smrt i biva pobijeđena i to već prije samog uskrsnuća. Isus je od Oca primio dinamizam ljubavi kojim su on kao čovjek i njegova smrt preobraženi. Od sile koja odvaja čovjeka od Boga i ljudi smrt biva preobražena u žrtvu ljubavi i sredstvo novoga Saveza.
Isusovo zahvaljivanje Ocu u izvještajima o ustanovi euharistije jasno dakle očituje da Savez koji je u Isusu sklopljen nema samo snažnu horizontalu nego i vertikalu. Slaveći euharistiju vjernici se sjedinjuju s Isusom koji im kao Veliki svećenik posreduje dinamizam Očeve i svoje ljubavi i tako im posreduje novi Savez, istinsko zajedništvo s Bogom i s ljudima.

„Ovo činite meni na spomen“
Dva od četiri izvještaja o ustanovi euharistije sadrže u sebi Isusovu zapovijed „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19; 1Kor 11 24.25). Svi sinoptički izvještaji navode kao Isusove sustolnike na Posljednjoj večeri dvanaestoricu apostola. Njima je Isus povjerio ne samo zadaću nego i ovlast slavljenja euharistije. Prema vrlo ranoj crkvenoj tradiciji ta je ovlast prenesena isključivo na biskupe i prezbitere. Na temelju ovih činjenica Tridentski koncil je zaključio da je Isus ustanovio ministerijalno svećeništvo upravo na posljednjoj večeri riječima „Ovo činite meni na spomen“.
Ovu Isusovu zapovijed moguće je shvatiti i u širem smislu. Upućena je ne samo predsjedateljima, nego i čitavoj zajednici vjernika koja je pozvana slaviti euharistiju. Odnosi se ne samo na obredno ponavljanje Isusovih riječi i gesta na posljednjoj večeri, nego ima i egzistencijalnu dimenziju. Isus ne želi da ga se njegovi učenici samo obredno spominju, nego da ga, sjedinjeni s njime u euharistiji, i nasljeduju upravo onakvoga kakvog ga euharistija naviješta i uprisutnjuje. Isusova zapovijed ne traži od vjernika samo da euharistiju slave, nego da euharistijski i žive. Uzevši u obzir ovakvo shvaćanje Isusove zapovijedi možemo zaključiti da ona ne predstavlja ustanovu samo ministerijalnog, nego i općeg svećeništva koje se živi upravo kroz egzistencijalni prinos samoga sebe u poslušnosti Bogu i u solidarnosti s braćom ljudima.

Ministerijalno i krsno svećenstvo u odnosu s euharistijom
Isusova smrt na križu koja se u euharistiji uprisutnjuje ima i žrtveni i posrednički aspekt. Oba aspekta su međusobno usko povezana. Žrtvujući samoga sebe Isus postaje Posrednik novoga Saveza. Posebnost krsnog svećenstva je svakodnevno egzistencijalno prinošenje samih sebe.. Krsno svećeništvo se dakle ostvaruje kroz sudjelovanje ne Isusovoj sebedarnoj žrtvi. Posebnost ministerijalnog svećenstva je naprotiv sakramentalno posredništvo, tj. sudjelovanje na posredničkoj ulozi Isusove žrtve. Preko svećenika Krist posreduje vjernicima Božju ljubav koja je neophodna za preobrazbu života vjernika u duhovnu žrtvu. Kristovo posredovanje Božje ljubavi preko ministerijalnog svećeništva se događa na osobit način upravo kroz euharistiju u kojoj vjernici sakramentalno ujedinjuju svoj egzistencijalni prinos s Kristovom žrtvom na križu kako bi svoj život živjeli s onom poslušnošću Ocu i s onom ljubavi prema braći s kojom je on umro. Ministerijalno je svećeništvo dakle u službi krsnoga. Zaređenim službenicima pak njihovo krsno svećenstvo nije oduzeto. Oni ga žive vršeći svoje ministerijalno svećeništvo onom pastoralnom ljubavlju kojom je dobri Pastira život svoj položio za ovce (Iv 11,10). Izvor te ljubavi je također euharistija.

 

Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Objavljeno u Kvarnerskom vezu