Stacije

Bogoslužje stacija u Rimu tjekom korizme i osmine Uskrsa

Tko se za vrijeme korizme i uskrsne osmine nađe u Vječnom gradu, ima mogućnost upoznati jedan stari liturgijski običaj koji ima svoje korijene u prvim kršćanskim stoljećima: „missa stationalis”, rimsko bogoslužje postaja – stacija.

U najranija vremena okupljali su se kršćani Rima u određenim kućama Božjim na molitvu i na svečanu procesiju kod koje su pjevane litanije svih svetih. Ovaj način okupljanja se nazivao „statio”, a  crkve u kojima se događalo to okupljanje su se nazivale crkve-postaje.

„Riječ ‘statio’ potječe iz rimskog vojnog jezika, a znači isto što i straža ili stražarsko mjesto. Kao što je straža u vojsci vezana uz jedno određeno mjesto zahtijevala strogu disciplinu i savjesno ispunjavanje, tako su i bogoslužja stacija  bila  jedna vrsta bdijenja Crkve, kod koje su kršćani razmišljali o glavnoj zadaći, a to je da služe vrhovnom Gospodaru, odlažući sve svjetske brige i zadaće i posvećujući se razmišljanju o božanskim tajnama.” Tako piše  povjesničar Paolo Salviucci o nastanku samog pojma.

I Crkveni pisac Tertulijan potvrđuje izvođenje ove riječi iz vojničkog života. On piše, u svom spisu „De oratione” da su okupljanja vjernika nazvana prema vojničkom  izrazu „statio”, jer su kršćani vojnici Božji.
I formulacije u molitvama  na tim stacijama ukazuju na „vojno” značenje. Tako, kad papa kod prve korizmene stacije  ide iz crkve svete Anastazije na Aventinu prema crkvi svete Sabine, u dnevnoj molitvi u Gregorijanskom sakramentariju i Rimskom misalu spominju se „vježbe u kršćanskom vojevanju.”
Treba se prisjetiti da  riječ „statio” ne dolazi od riječi „stare – stajati”,  nego od „statuere – biti čvrst”. Stacije su se održavale  u određene dane, „statutis diebus”,  već unaprijed određene, kao i mjesta.
Bogoslužja stacija  su vrijedila kao „vanjski znak jedinstva svih rimskih gradskih zajednica sa njihovim biskupom, nakon što je nastupila podjela na lokalne zajednice zbog povećanog broja crkava i bogoslužnih  okupljanja u njima, pod vodstvom svećenika koji je rezidirali u „tituli”  (titularnoj crkvi)  (J.P. Kirsch, Stacije – crkve u rimskom misalu, Freiburg im Brsgau, 1926.).

Upravo u isto vrijeme kad su se određivale  stacije, počelo se uređivati i perikope u formularima za Mise.  Papa Damas I. (336. – 384.) slovi kao natpastir Crkve koji je prvi obogatio liturgiju, u velikoj mjeri  promjenjivim perikopama zbog rastućeg broja blagdana.

„Liber pontificalis”  govori da je papa Hilarije (461. – 468.) odredio predmete koji će se koristiti u postajnim crkvama; papa Gelazije  (492. – 496.) je zaslužan što je napisao, stilistički vrlo lijepe, oracije (molitve), njemu se pripisuje „ Gelazijev sakramentar” .
Papa Sv. Grgur Veliki  (590. – 604.) odredio je jedinstveno pravilo, odredio broj stacija i u kojim će se crkvama okupljati vjernici. On je uredio bogoslužje stacija i odredio, do danas, održani karakter – da se ta liturgija održava u čast sveca koji počiva u toj crkvi ili kojega se tamo časti. Prema starom rimskom misalu doznaje se da je Grgur  odredio broj stacija na 101 i odredio 45 crkava kao stacijske crkve. Sve do VIII. stoljeća je ovaj red stacija Grgura Velikog doživljavao velike promjene.

U IX. i X. stoljeću se više ne govori o stalnom prisustvu  pape. Razlozi su za to bili raznovrsni, među ostalima i borbe rimskih plemićkih obitelji. U kasnijim stoljećima pape su se sve rjeđe pokazivali, a njihovo odsustvo su tumačili sve većim političkim i dvorskim zauzetostima.
Kada je nasljednik sv. Petra, u XIV. st. bio odveden u Avignon, više se nije moglo zaustaviti urušavanje bogoslužja stacija.
Nakon povratka u Vječni grad, pojedini pape su pokušali ponovno oživjeti bogoslužje stacija, uspijevalo im je makar za njihova pontifikata. Među one najmarljivije u obnovi stacija ubraja se  Nikola V.  (1447. – 1445.) koji je često slavio „missae stationales” u prisutnosti kardinala, a posebno u svetoj godini 1450.
Za vrijeme renesanse pada sveopća pobožnost pa time i pobožnost stacija.

Pobožnost stacija bila je zapuštena sve do konca XVI. stoljeća kada je Siksto V. (Felice Peretti, 1585. – 1590.) opet uveo stari običaj.  Hugonije, suvremenik pape piše: „Njegova svetost, potaknut  činjenicom da su prijašnji pape osobno odlazili u stacijske crkve i tu su pjevali svečani pontifikal, zaključio je da će ove godine ići u ovu crkvu (s. Sabina) i tu održati papinski pontifikal s cijelim kolegijem kardinala i cijelim rimskim dvorom. On je napisao posebnu bulu  kojom je započeo ovaj lijepi običaj kojega će slijediti budući pape.”
Posljednji papa koji je išao u Sv. Sabinu  na Pepelnicu je bio  Klement XIII. (Carlo Rezonnico 1758. -1769.) . Klement  XIV.  (Giovannji Vincenzoi Antonio Ganganelli, 1769. -1774.) odredio je da se Pepelnica vrši u kućnoj kapeli palače u kojoj će rezidirati papa,  tj. na Kvirinalu, kasnije u Vatikanu.

Intenzivno i ozbiljno bavljenje rimskim bogoslužjima stacija  i njihovim značenjem za Crkvu počelo je u teološkoj literaturi tek početkom XX. stoljeća.
Prvi koji je pokušao „ podignuti zavjesu kod misa u većem broju  i otkriti povezanost sa bogoslužjima stacija u Rimu i povijesti svetaca” (  Hartmann Grisar) je bio bl. Ildefons Schuster, OSB. Kasniji natpastir Milana 1915. je izdao  knjižicu  pod naslovom  „Le sacre Stzazioni Quaresimali secondo l’ordine del Messe”, a 1919. slijedila  su 4 sveska „Liber sacramentorum, Note storiche e liturgiche sul  Missale Ropmanum.”  Schuster se trudio „uz povijesnu pozadinu crkvene godine i kruga blagdana, otkriti pobožnu misao Misala.” (Hartmann Grisar)
1925. objavio je isusovac Hartmann Grisar, na sveučilištu u Insbrucku, svoje djelo “Misa u svjetlu  rimske gradske povijesti. Stacije, perikope, običaji.” U uvodu za bogoslužje stacija kaže Grisar: „Preneseno u sve zemlje rimskog obreda, čovječanstvo je dobilo u nasljeđe vruće molitve koje su prodirale iz srca Rima, molitve zazivanja  i povjerenja.”
Godinu dana kasnije objavio je  Johann Peter Kirsch, profesor na sveučilištu u Freiburgu (Švicarska), u  izdanju opata dr. Ildefons Hervegen OSB (Maria Laach), „Ecclesia orans”, djelo „Stacijske crkve rimskog misala” koje je bilo namijenjeno široj publici, ono bi trebalo, tako kaže pisac: „pridonijeti dubljem shvaćanju naše čudesne euharistijske liturgije i njezinim svetim tekstovima.”
U Rimu je, u dvadesetom stoljeću, vođenje stacijskih bogoslužja u vremenu korizme i uskrsnog vremena  povjereno „Collegium Cultorum Martyrum”.
Mons Carlo Respighi,  magister  (predstojnik) Kolegija od 1931. – 1947. je obnovio  slavlje stacijskih bogoslužja odobrenjem i poticanjem Svete Stolice. Kollegium je osnovan 1879. da istražuje značajnu kršćansku starinu i da potiče kult mučenika da bi pokazali povijest prvih kršćanskih svjedoka.  Na mjestu pokopa mučenika i na okupljanjima kršćana trebalo bi slaviti bogoslužja, pozivati kršćane  i održavati arheološka predavanja i konferencije.

Papa  Ivan Pavao II. (Karol Wojtyla, 1978. – 2005.) poticao je „Collegium Cultorum Martyrum” u njegovu nastojanju  i uzdigao ga na razinu Papinske akademije.
Već u prvim godinama svoga pontifikata, najavio je blaženi Ivan XXIII. (Angello Giseppe Reoncalli, 1958. – 1963.) svoje zanimanje za ponovno oživljavanje rimskih bogoslužnih slavlja stacija pod papinim vodstvom. Iznenađujuće, na Čistu srijedu 1959., pojavio se sveti Otac na Aventinu da bi slavio bogoslužje stacije u Sv. Sabini. Od tada su pape zadržali taj običaj, osim ako ih je priječila bolest ili nemoć.
Veliki medijski odjek zbog sudjelovanja Pape koristila je katolička štampa da bi posjetila na ovaj stari rimski običaj.

Bogoslužje stacija našlo je svoje mjesto i u  „Caeremoniale episcoporum” iz 1985., samo nešto prilagođeno.  Biskupski ceremonijal govori, u svom prvom poglavlju, o „stacijskim misama dijecezanskog biskupa” i za slavlje takvog pontifikala uzima ime „missa stationalis.”
Papa Benedikt XVI. nastavio je sa održavanjem ovog pobožnog i vrijednog običaja.

Sa interneta, priredio: Josip Tomić, mag. theol.