Svećeništvo u svjetlu utjelovljenja

Sveto i profano

Svećenik prema povijesti religija, kako mu i samo ime kaže, pripada sferi svetoga. Sveto je u suprotnosti sa profanim. Sveto je neograničeno, beskonačno, čisto i vječno, dok je profano nešto svakidašnje, uobičajeno, nečisto, smrtno. Sveto je istovremeno i privlačno i zastrašujuće. Najbolje to pokazuje primjer Mojsija kojega gorući grm privlači, ali ga Božja prisutnost toliko plaši da zaklanja lice (usp. Izl 3,6).
Premda različito od svijeta, sveto je prisutno u svijetu posredstvom svetih vremena i prostora. Blagdani i svetišta omogućuju ljudima redoviti kontakt sa svetim. Međutim boraviti u svetim prostorima i vršiti svete obrede smiju samo svećenici – svete osobe koje su izdvojene od profanog da bi pripadale svijetu svetoga.

Svećenik – čovjek obreda

U poganskim religijama svećenik je prvenstveno bio čovjek obreda koji zna kako ući u kontakt sa svetim i postići naklonost bogova. Zato je redovito bio vezan za neki sveti prostor, uz svetište gdje je obavljao obrede. Sličnu ulogu imali su i svećenici u Starome zavjetu. Premda im je Mojsije povjerio Zakon da ga čuvaju, čitaju i poučavaju (Pnz 31,9; 33,10), starozavjetni su se svećenici najčešće i najradije bavili bogoslužjem, odnosno prinošenjem hramskih žrtava (Pnz 33,10). Kao i poganski svećenici i oni su također po mnogočemu bili izdvojeni od naroda. Birali su se isključivo iz Levijeva plemena. Kako bi bili obredno čisti, tj. prikladni za kontakt s Bogom, morali su obdržavati posebna pravila (usp. Lev 21).
Ovakav tip svećeništva zadržao se u židovstvu sve do Isusovog vremena. Svećenici su bili vezani uz Jeruzalem, hram i žrtve. Puno bliži ljudima bili su farizeji koji su naglašavali činjenicu da je čitav izraelski narod „svećeničko kraljevstvo, narod svet“ (Izl 19,6). Pri tom su inzistirali na obrednoj čistoći čitavog naroda koja je uključivala zabranu blagovanja nečistih jela, različita obredna pranja, zabranu dodira s javnim grešnicima i osobito s poganima. Smatrali su da ne samo svećenici trebaju biti odvojeni od ljudi, nego čitav židovski narod kao sveti narod treba biti odvojen od ostalih naroda.

Više učitelj nego svećenik

Premda su farizeji i pismoznanci u evanđeljima žestoko kritizirani, Isus je bio puno sličniji učitelju Zakona, nego hramskom svećeniku. Isus naime nije bio hramski svećenik nego laik. Nije se rodio iz svećeničke obitelji, niti je pripadao Levijevom plemenu. Za svoje suradnike zvao je učenike i apostole, slično kao i učitelji Zakona njegova vremena. Isusovo djelovanje nije se sastojalo u prinošenju žrtava, nego u naviještanju evanđelja i naučavanju po sinagogama, liječenju bolesnih i izganjanju zloduha. Nije bio vezan uz jeruzalemski hram, nego je neumorno prolazio gradovima i selima Palestine. U komunikaciji s ljudima nije se dao ograničiti pravilima obredne čistoće. Na kraju svoga života prinio je žrtvu, ali ne u hramu nego izvan Jeruzalema, na Golgoti. Nije žrtvovao ni junca, ni janjca, ni golubicu nego je za otkupljenje ljudi na žrtveniku križa prinio svoje vlastito tijelo i krv.

Zapovijed „Ovo činite meni na spomen“ koju je dao svojim učenicima blagujući s njima na posljednjoj večeri nije imala za cilj prvenstveno uvođenje novog obreda, nego euharistijsku egzistenciju njegovih učenika, život „za druge“. Poslije uskrsnuća nije svoje učenike poslao u svijet u prvom redu da promiču novi oblik liturgije, nego da učine sve narode njegovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što im je zapovjedio (usp. Mt 28,19-20). Jasno da među zapovijedi koje valja čuvati je i Isusova riječ „Ovo činite meni na spomen“. Obred „lomljenja kruha“ prisutan je u Crkvi od samih njezinih početaka (Dj 2,42). Međutim i krštenje i euharistija imaju za krajnji cilj oblikovanje zajednice Isusovih učenika koji žive u jedinstvu sa svojim Učiteljem, po njegovu primjeru i snagom njegova Duha. Cilj naviještanja evanđelja nije prvenstveno neki novi način obrednog slavljenja Boga, nego novi život utemeljen na intimnom i egzistencijalnom odnosu s Isusom.

Rušenje razlika između svetog i profanog

Šaljući svoje učenike ne samo izraelskom narodu nego svim narodima Isus ruši zid koji je dijelio njegov narod od ostalih naroda. Židovi više ne trebaju biti odvojeni od pogana kako bi bili obredno čisti i spremni za dolazak Mesije. Isus želi da njegova Crkva bude otvorena za sve narode, da svi narodi budu sveti, „kraljevsko svećenstvo“. Prinošenje žrtava nije više isključivo povlastica svećenika, nego pravo i dužnost svih vjernika (usp. Rim 12,1). Svi vjernici su pozvani da svakodnevno prinose kao žrtvu svoj život tražeći i vršeći volju Božju. Ovime nestaje klasična podjela između svetih i profanih osoba, između svećenika i laika. Najjasnije to pokazuje sv. Pavao koji sve vjernike naziva „svetima“ (Rim 1,7).

Klanjanje Ocu „u duhu i istini“

Da kršćanstvo ruši klasičnu podjelu između svetog i profanog na osobit način potvrđuje četvrto evanđelje započinjući govorom o utjelovljenju vječne Riječi, jedinorođenoga Sina Božjega: „I riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Vječna Riječ Božja nije smatrala nedostojnim doći i boraviti u našem krhkom i prolaznom ljudskom tijelu. Budući da u Kristu Bog prebiva među nama u tijelu, u čovještvu Isusa Krista, Isusovo čovještvo postaje hramom i svetištem Božjim. Po utjelovljenju sveto je prodrlo u profani svijet i preobrazilo ga. Odsada svaki čovjek i svaki trenutak mogu biti mjesto bogoslužja. Odsada čitav život postaje liturgija, štovanje Boga u duhu i istini (Iv 4,20-24). Bogoštovlje nije više vezano uz neko određeno mjesto, nego uz osobu Isusa Krista čije je tijelo pravi hram (Iv 2,19-22). Pravo štovanje Boga nije više ono obredno, nego egzistencijalno, u duhu i istini, tj. u životu življenom snagom i inspiracijom Duha svetoga u skladu s istinom – s Isusom, s njegovim riječima i djelima, sa čitavom njegovom osobom.
Nakon što je Riječ uzela tijelo smije li svećenik i dalje ostati isključivo čovjek obreda? Smije li i dalje živjeti odvojen od ljudi?

 

Autor: doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Objavljeno u Kvarnerskom vezu