Članci

Teološka i praktična neopravdanost pričesti na ruku

Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere i revnost za spasenje duša.

Poći ću s teoretske razine. Zašto je pričest na ruku nekoherentna s naukom i vjerom Crkve? Zato što ne odražava onaj pojam vjere i onu svijest koju Crkva u svom službenom nauku ima o euharistijskom otajstvu. O čemu se radi:

Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom [usp. Pogl. 3.: Čitav i potpuni Krist se nalazi pod prilikama kruha i pod svakim dijelom tih prilika, isto tako čitav pod prilikama vina i pod svakim njihovim dijelom.].

Ovo je razlog zašto u tradicionalnoj Misi svećenik drži spojen palac i kažiprst nakon posvete pa sve do oblucije i purifikacije i zašto se kod pričešćivanja vjernika drži plitica (koja također iščezava, no o tom potom). U skladu s Gospodinovim riječima kod umnažanja kruhova i riba (događaju koji se može uzeti kao prednavještaj Euharistije) – ,,Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne’’ (Iv 6,12). U svakoj, i najmanjoj čestici, prisutan je čitav i potpun Krist kao i u većoj hostiji i stoga je razumljiva dvotisućljetna briga Crkve da se maksimalno obzirno i vjerno obdržava ovo pravilo. Djela ovdje uistinu govore više od riječi.

Nasuprot tome, danas se može čuti od nemalog broja teologa i liturgičara kako pod česticama i kapljicama prestaje stvarna prisutnost jer navodno prestaju prilike, odnosno vidljiv oblik. Ma je li? Zanimljiva je najprije ta odvažnost kojom se netko usuđuje konfrontirati univerzalnom i trajnom vjerovanju Crkve, a zatim valja reći i da je zaključak izvučen iz malog prsta jer prilike uopće ne prestaju nego se i pod sitnim česticama zadržava kemijska supstanca kruha odnosno vina, stoga je ovakav stav baš naprotiv, protuznanstven. Rekao bih da u pozadini stoji moderno-filozofski svjetonazor prema kojem se supstancija ne određuje prema naravi stvari nego prema njezinoj funkciji, pa tako budući da sitne čestice više ne vrše funkciju prilika, tada bi same prilike prestale. Naravno to je opet samo pogrešiv nauk ljudski, preuzet zajedno s ostalim novotarijama iz sekularističkog dvorišta, uistinu pogrešan promatran kroz nespojivost s katoličkom vjerom i destruktivnost s obzirom na vjerski život (ne samo u ovom, nego i u drugim, još važnijim pitanjima), te uopće filozofski nekoherentan kao i cijela moderna, subjektivistička filozofija. Sve u svemu, ovakvo mnijenje zasigurno je ozbiljna zabluda, možda i jako teška i na granici sa herezom.

No samo malo, među prvim kršćanima se prakticirala pričest na ruku, pa zašto bi danas netko smio osporavati da je to ne samo poželjno, nego i jednako vrijedno kao pričest na jezik? Ovdje smo opet, kao i kod pitanja celibata, zašli u problem (ne)valjanog arheologiziranja. Crkva u svojim vjerovanjima i oblicima koji ih izražavaju kroz povijest prolazi razvoj analogan onome ljudskog bića – jedan kontinuirani, organski razvoj, ili možda bolje, kao što to govori i Drugi vatikanski u LG – poput Marije ‘prebire događaje u srcu’ (Lk 2,19) i poput djeteta Isusa ‘napreduje u mudrosti, dobi i milosti’ (Lk 2,52), naravno ne dodajući nikakvu novu objavu koja je završena nakon smrti posljednjeg apostola, već eksplicirajući dublje i jasnije onaj isti nauk koji je prvotno primila u implicitnoj i drukčije izraženoj formi. To se dogodilo i s euharistijskim kultom. Točno je doduše da se u prvim stoljećima prakticirala pričest na ruku, ali u sasvim drukčijem ambijentu, shvaćanju i vjerskoj svijesti nego što je to ova današnja (naročito ona iz koje takvi prijedlozi dolaze). Pričest na ruku se davala, ali ne na način da to (uglavnom i većinom) služi konfrontaciji s tradicijom, naročito ne zanemarivanju Kristove prisutnosti pod sitnim česticama, kao što je to danas slučaj. Naprotiv, mnoga svjedočanstva crkvenih otaca i pisaca svjedoče o vrlo živoj svijesti o Kristovoj prisutnosti pod svakom, i onom najsitnijom česticom, i o nužnosti da se nijedna od njih ne izgubi. Iscrpnu dokumentaciju o tome možete pronaći u must-read uratku A. Schneidera: ‘Dominus est’, a ovdje bih istaknuo dvije najvažnije činjenice koje su odraz takve svijesti. Gdje se pričest dijelila na ruku, to se činilo na način:

  1. da se euharistijske prilike nisu smjele doticati prstima, već su se izravno unosile u usta
  2. se za to upotrebljavao posebna liturgijska tkanina koja se stavljala na ruku tako da bi se izbjegao doticaj s dlanom

Ova praksa, prisutna u nekim dijelovima Crkva, obdržavala se uspješno prvih stoljeća. Međutim, s vremenom se uvidjelo kako to postaje sve zahtjevnijim i da se umanjuje razina poštovanja prema euharistiji, te se postupno išlo prema napuštanju te prakse i podjeljivanju pričesti na jezik. Tome je zasigurno pridonijelo i dodatno produbljivanje svijesti u uzvišenosti euharistijskog sakramenta, naročito u drugom tisućljeću nakon kontroverzija s Berengarom iz Toursa koji je osporavao stvarnu prisutnost, i kasnije protestantizmom, gdje je stavljeno izvan svakog pitanja način na koji se treba podjeljivati pričest. Također, usporedno s time dogodila se i promjena u stavu – dok je liturgiju prvih stoljeća obilježavao stojeći stav (koji i dalje ima veliku ulogu u istočnim liturgijama), kasnije se isprofilirao klečeći, te je tako u rimskom obredu došlo do oblikovanja tradicionalnog stava primanja pričesti – klečeći i na jezik, s pliticom koja je služila da se spriječi opadanje čestica, te također ponekad i bijelim platnom.

Da bismo razumijeli pravo značenje pričesti na ruku u današnjem kontekstu, moramo sve navedeno uzeti u obzir, kao i nakane i profile onih struja koje su se zalagale za takvu praksu. Rijetko se postavlja, ali neizbježno je i veoma ilustrativno pitanje – iz kojih je, doista, incijativa došla današnja praksa pričesti na ruku? Je li to jedan od pozitivnih doprinosa koncilske reforme, kako se to uglavnom i gotovo beziznimno misli među današnjim vjernicima koji visoko drže do poslušnosti papi i Crkvi, jedna od karizmi kakve je Crkva kroz povijest prihvaćala kao svoje jer su služile obogaćivanju njezinog duhovnog života? Pod utjecajem određenih faktora u čije izlaganje ovdje trenutno neću ulaziti, uvriježila se kolektivna amnezija i ignorancija na pravi izvor ove prakse, a to su, ni manje ni više nego progresivistički odnosno modernistički krugovi koju su nakon Koncila krenuli u provođenje dezintegracije i uništavanja nadnaravnog života Crkve, koji su zastupali hermeneutiku diskontinuiteta i uvodili brojne heterodoksne i heretične koncepte u teologiju, te neprikladne i razvodnjujuće prakse u konkretni život. Ne, pričest na ruku nije nastala poput pobožnosti, blagdana i crkvenih pokreta koje je Crkva kroz povijest odobravala i preporučivala, pričest na ruku nastala je iz modernističke postkoncilske revolucije, u istim onim ambijentima gdje su razbijani oltari i gdje su provođeni disenti protiv crkvenih odluka, šizmatični skupovi i sinode – u jednoj Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u, iz krivog ekumenskog, protestantsko- i sekularnofilnog duha čiji je cilj bio upravo to – razvodniti katoličku liturgiju od njezinih specifičnih obilježja kako su oblikovana kroz povijest da izražavaju vjeru i služe pobožnosti, i približiti je protestantskom i svjetovnom duhu, duhovima koji katoličku vjeru u Euharistiju odbacuju i ridikuliziraju. I to ne približiti iz pedagoških motiva – da bi se nekom lakše pristupilo, nego smatrajući to vrijednošću u sebi. Prilično je sigurno reći da se nijedan protestant ili sekularna osoba nije obratila zbog pričesti na ruku, ali su mnogi katolici zbog ove prakse razvodnili svoju vjeru. Zašto? Zato što se ovdje s Euharistijom postupa ne jedan profani, svakidašnji način, kao da u ruku uzimamo običan komad kruha ili prehrambeni proizvod, a ne da ga primamo od posvećenog službenika kao božanski dar, kao samoga živoga Boga. Nije mi jasno na koji bi način ova praksa mogla služiti poticanju pobožnosti, niti konkretan primjer gdje je to ostvareno.

U argumentacijskoj pozadini ovdje se dakle nalazi načelo nezdravog, umjetnog, selektivnog i dvoličnog arheologizma koji prebire po praksama koje odgovaraju današnjem modernističkom duhu, dok one neodgovarajuće odbacuju. Tako ako bi naši ‘napredni’ teolozi i liturgičari htjeli biti dosljedni načelu da je sve antikvarijatsko danas potrebno uvesti, trebali bi se zalagati i da se uklone klupe i da se liturgiju prati stojeći, da se obdržava post od početka dana pa do pričesti, da se Mise mogu služiti samo ujutro i da se vrši stroga i javna pokora za grijehe. Naravno, nikome to neće pasti na pamet, ali će zato prebirati po praksama koje se su prvotno shvaćale i doživljavale na značajno drukčiji način i u drugim okolnostima, te ih iz epruvete konzervirati i zloupotrebljavati pridijevajući im vlastiti sekularno i protestantski zadahnuti smisao. Toliko o tome.

Recimo još naposljetku kako je točno ovo pitanje regulirano crkvenim propisima. Ovdje će se moći ponajbolje ilustrirati razvoj revolucionarnog neomodernističkog duha; stoga počnimo od rubrike o primanju pričesti koju donosi Opća uredba novog Rimskog Misala. U br. 160 stoji sljedeća uputa:

Fideles communicant genuflexi vel stantes, prout Conferentia Episcoporum statuerit. Cum autem stantes communicant, commendatur ut debitam reverentiam, ab iisdem normis statuendam, ante susceptionem Sacramenti faciant.

Što će reći:

Vjernici pristupaju pričesti klečeći ili stojeći, prema odredbi biskupske konferencije. Kada pristupaju stojeći, preporuča se da prije primanja sakramentu iskažu potrebni čin štovanja, kao što je određeno prema istom propisu.

Ako pažljivo iščitamo formulaciju, ovdje se kao redovni način pričešćivanja podrazumijeva onaj tradicionalni, tj. klečeći. O pričesti na ruku ni govora. To će biti ozakonjeno tek kasnije u uputi Memoriale Domini, gdje su se biskupi golemom većinom izjasnili protiv pričesti na ruku, ali je ipak donesena odredba da se praksa može uvesti prema zahtjevu biskupskih konferencija i uz potvrdu Svete Stolice. Tu se je nažalost, stvorila rupa koja će polako ali efektivno poslati u zaborav mišljenje biskupa i omogućiti da se pričest na ruku nametne kao slobodna praksa širom čitave Crkve. Princip kolegijalnosti pokazao se još jednom kao ‘dobra’ brana protiv svakog pojedinačnog neslaganja, u kojemu su ustrajali samo oni najodlučniji i najhrabriji biskupi. Da vidimo kako je uopće došlo do te realizacije, koristit će nam osobna svjedočanstva ‘iz žiže zbivanja’. Nadbiskup Lefebvre (kojeg navodim samo kao vjerodostojni izvor) svjedoči da je cijela procedura išla mimo kardinala Guta kao prefekta Kongregacije za bogoštovlje, koji kaže da bi, da je mogao, kleknuo pred papu da spriječi uvođenje pričesti na ruku, i da je svime, kao papin povjerljivi izvor, manipulirao kontroverzni mons. Bugnini. To potvrđuje i savjetnik Komisije za reformu liturgije, o. Louis Bouyer.

Ipak, bilo je i onih biskupa koji su se od samog početka držali vjernima tradiciji Crkve. Jedan od njih je argentinski biskup J. R. Laise, te aktualno i još eminentnije, kardinal Malcolm Ranjith, koji je u svojoj biskupiji, ‘u paketu’ s drugim ‘reformama reforme’, povukao indult za pričest na ruku. Nadamo se, i vjerujemo, da će se taj proces proširiti na čitavu Crkvu te da će liturgijskim slavljima i euharistijskom sakramentu biti vraćeno ono dostojanstvo kakvo su oduvijek uživali.

Sa bloga: http://super-hanc-petram.blogspot.com/2011/07/teoloska-i-prakticna-neopravdanost.html

 

 

VEZANO:

 

Radi se o odluci Njegove Ekscelencije monsinjora J. R. Laisea, biskupa San Luisa u Argentini, da ne dopusti nov način pričešćivanja na ruke.

Tekst je preuzet iz biltena kojeg izdaje Družba Institut Krist Kralj i Veliki Svećenik (broj 19, travanj 1997.), te je isti u cijelosti preveden na hrvatski kako slijedi:

 

NAČIN PODJELE SVETE PRIČESTI U BISKUPIJI SAN LUIS

 

Prije pet godina zatražilo se odobrenje biskupa, u vrijeme Plenarnog zasjedanja Biskupske konferencije, da se od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ishodi dopuštenje kojim bi se sveta Pričest dijelila i na ruku.

Nakon što se na dva zasebna zasjedanja dvaput izglasalo protiv, na zadnjem zasjedanju izglasana je odluka za.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata oglasila se 9. svibnja, govoreći da «ona ratificira i potvrđuje odluku Plenarnog zasjedanja biskupske konferencije Argentine, kojom se na području biskupija Argentine uvodi podjednako i podjela svete Pričesti na ruke vjernika, prema odredbama upute «De modo Sanctam Communionem ministrandi».

Ta Uputa objavljena je u Aktima Svete Stolice, vol. 61, stranice 541-547, a u Argentini, u časopisu Liturgia, informativnom listu Nacionalnog tajništva Biskupske komisije za liturgiju, godina 2, broj 4, pod naslovom «Treba se zadržati tradicionalan način podjele svete Pričesti.»

Iz samog naslova može se zaključiti o sadržaju teksta.

Papa Pavao VI zatražio je savjet svih biskupa svijeta po pitanju prikladnosti uvođenja pričesti na ruke i dobio većinu glasova protiv: promjena bi se pokazala štetnom.

Uputa «De modo Sanctam Communionem ministrandi», podsjeća da «način na koji se prima sveta Pričest, treba biti sačuvan, ne samo iz razloga što potječe iz višestoljetne tradicije, već također jer odražava poštovanje vjernika kršćana prema Euharistiji».

Kongregacija navodi da, «pričešćivanje na jezik ne umanjuje osobno dostojanstvo onih koji primaju jedan tako veliki sakrament, i čini dio one pripreme koja je neophodna za plodonosnije primanje Tijela Kristovog (…), tako «jamči s mnogo više sigurnosti da se podjela svete Pričesti obavlja sa štovanjem, držanjem i dostojanstvom koji pogoduju da se izbjegne svaka opasnost od profanacije euharistijskih čestica, te kako bi se, prema ostacima posvećenog kruha, očuvala dužna pažnja koju Crkva uvijek preporučuje»; nadalje Kongregacija upozorava na tri pogibelji pričešćivanja na ruku:»činjenica je da ovdje dolazi, ili do manjeg poštivanja jednog tako uzvišenog sakramenta, ili čak do profanacije samog sakramenta, te još k tome do iskrivljavanja zdravog nauka».

Uputa «De modo Sanctam Communionem ministrandi», zaključno objavljuje da: »Vrhovni Poglavar Crkve odlučio je ne mijenjati način podjele svete Pričesti usvojen pred mnogo vremena,» i«toplo preporuča biskupima, svećenicima i vjernicima da se brižljivo pridržavaju djelotvorne naredbe koja je još jednom ponovno potvrđena.»

Međutim, kako je zloporabom (istaknuo prevoditelj!) došlo do uvođenja suprotne prakse na više područja, razmotrena je mogućnost, da biskupske konferencije od Svete Stolice zatraže indult:

«Pozivajući se u cijelosti na ovdje priloženu Uputu kojom se potvrđuje tradicionalan način kao djelotvoran, Sveti Otac je razmotrio iznesene razloge koji idu u prilog vašem zahtjevu i rezultate glasovanja na tu temu, te dozvoljava da, na području vaše biskupske konferencije, svaki biskup, prema svom nahođenju i savjesti može odobriti u svojoj biskupiji uvođenje novog načina pričešćivanja.»

S obzirom na želju biskupijskih svećenika da se kod vjernika sačuva živa svijest o dostojanstvu i uzvišenosti Euharistije načinom dijeljenja svete Pričesti koji se temelji isključivo na činjenici stvarne Kristove prisutnosti u posvećenoj Hostiji; uzimajući u obzir da primanjem svete Pričesti na ruke ne dolazi do dubljeg sjedinjenja između vjernika i Gospodina u Euharistiji; pazeći na pobožan, pun poštovanja i plodonosan odnos našeg puka prema svetoj Pričesti; odlučili smo zadržati tradicionalan način podjele svete Pričesti na jezik, bez uvođenja novog načina pričešćivanja, unutar pravnog i disciplinskog okvira kojeg je Crkva nedavno potvrdila, imajući puno razumijevanje za odluke koje će ostali biskupi donijeti za svoje vlastite biskupije.

San Luis, 8. kolovoza, na spomendan svetog Dominika Guzmana, godine Gospodnje tisuću devetsto devedeset i šeste.

+ JUAN RODOLFO LAISE, biskup San Luisa

 

 

 

Napomena: teološko mišljenje nije ujedno i stav Uredništva već teološko mišljenje koje je dopušteno sukladno Zakoniku kanonskog prava i važećoj disciplini, a u svrhu iznošenja informacija, mišljenja i rasprava.

U skladu s dekretom pape Urbana VIII i uredbom II Vatikanskog Sabora pisac članka izjavljuje da ne želi preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgava.