Bogoslovija,  Moje zvanje

O duhovnom zvanju

Svaku osobu Bog poziva da u svome staležu u skladu sa svojim sposobnostima radi na izgradnji Kraljevstva Božjeg na zemlji. Najočitija slika i svojevrsna prethodnica tome kraljevstvu je upravo Katolička Crkva.

Upravo zato, Bog, u skrovitosti srca, poziva pojedine dječake i mladiće da se posebno u službi Crkve posvete izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji.

Krist tako poziva sve na obraćenje i prihvaćanje Božjeg kraljevstva, ali izabire i poziva pojedince da se tomu posvete u posebnom staležu: „I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.(Mk 1, 16-20).

Po Isusu Kristu svi vjernici čine sveti puk, narod Božji, tzv. opće svećeništvo i po njemu prinose duhovne žrtve Bogu. Dakle, svaki vjernik ima određenu ulogu, iako Sv. Pavao veli da “svi udovi nemaju iste službe” (Rim 12, 4).

Sam Krist Spasitelj je postavio apostole da budi njegovi posebni službenici, da u zajednici vjernika posjeduju svetu vlast, prikazuju Žrtvu Svete Mise, opraštaju grijehe i da javno obavljaju svećeničku službu u Kristovo ime za spasenje ljudi.

Krist je uputio apostole naviještati Evanđelje, kako vi se svi ljudi spasili, jer „izvan Crkve nema spasenja“, kako nas uče crkveni oci ranog kršćanstva. Apostoli su polagali ruke na biskupe, a isti zadatak njihove je u nižem stupnju povjeren svećenicima.

O sakramentu svetog reda

Svetim redom, po božanskom ustanovljenju, pojedinci između vjernika označuju se neizbrisivim biljegom i postavljaju se za posvećene službenike koji se posvećuju i određuju da svatko prema svome stupnju, vrše u osobi Krista kao Glave Crkve službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, tj. pasu Božji narod.Sveti red ima tri stupnja:

  • Đakonat
  • Prezbiterat (svećeništvo)
  • Episkopat (biskupstvo)

Svi stupnjevi svetog reda podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju liturgijske knjige. Podjeljivanje vrši biskup, a u trećem stupnju biskup sa dvojicom suzareditelja.

Sveti red je sakrament, koji ovlašćuje obavljati sveta otajstva, kojima se iskazuje štovanje Bogu i osigurava spasenje duša, te koji u duši onih, što ga primaju, ostavlja neizbrisivi biljeg Božjeg službenika.

Zove se red, jer se sastoji od više stupnjeva koji su jedan drugome podređeni i od kojih potječe sveta hijerarhija. Najviši je stupanj biskupstvo, jer sadrži puninu svećeništva, zatim je prezbiterat ili obično svećeništvo, a onda đakonat. Isus Krist je neposredno ustanovio dva stupnja svetog reda, a to je biskupstvo i obično svećeništvo, a preko apostola on je ustanovio đakonat, iz kojega su prije proistjecali i ostali niži redovi.

Isus Krist je ustanovio sveti red na Posljednjoj večeri, kad je apostolima i njihovim nasljednicima podijelio vlast posvećivanja Presvete Euharistije. Dan poslije svog uskrsnuća apostolima je podijelio vlast otpuštati ili zadržati grijehe, pa ih je time postavio prvim svećenicima Novoga zakona u svoj punini njihove vlasti. Djelitelj ovog sakramenta je samo biskup.

Dostojanstvo kršćanskog svećenstva je vrlo veliko i otajstveno zbog dvostruke vlasti koju mu je Krist podijelio nad svojim stvarnim i svojim otajstvenim Tijelom, to jest Crkvom i zbog božanskog poslanja koje je povjerio svećenicima da sve ljude vode u život vječni.

Katoličko svećenstvo potrebno je u Crkvi, jer bi bez njega vjernici ostali bez Svete Misne Žrtve i bez većeg dijela sakramenata, ne bi imali nikoga tko bi ih učio kršćanski nauk, te bi ostali kao ovce bez pastira na milost i nemilost “vukova” ili ukratko, bez svećenika ne bi više postojala onakva Crkva kakvu je Isus Krist ustanovio. Katoličko će svećenstvo trajati do svršetka svijeta, i to usprkos ratu koji protiv njega vodile svjetske ili paklene sile, jer je Isus Krist obećao da moć pakla nikad neće nadvladati njegovu Crkvu.

Cilj onoga, koji prihvaća svećenički stalež, mora biti samo slava Božja i spasenje duša, a za ulazak u svećenički stalež potrebno je prije svega zvanje, koje Bog nadahnjuje.

Da bi netko spoznao da ga Bog zove u svećenički stalež, potrebno je

  1. Usrdno moliti Gospodina da očituje što Bog od njega želi,
  2. Savjetovati se sa svojim biskupom i s pametnim i razboritim ispovjednikom,
  3. Marljivo ispitati imamo li sposobnosti potrebne za studij, za službe i za obveze toga staleža.

Vjernici također imaju dužnosti prema onima koji su pozvani primiti sveti red, tj. vjernici moraju

  1. Ostaviti svojim sinovima i onima, koji o njima zavise, punu slobodu slijediti Božji poziv;
  2. Moraju moliti Boga da se udostoji dati svojoj Crkvi dobre pastire i gorljive službenike,
  3. Posebno poštovati sve one, koji su po svetom redu posvećeni za službu Božju.

Đakon

U Novom Zavjetu spominje se služba đakona (grč. diakoneín = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3, 8sl.) i to kao služba sedmorice muževa koje je, prema Dj 6, 1-6, jeruzalemska zajednica izabrala, a apostoli ih po molitvi i polaganju ruku postavili sebi za pomoćnike. Iako im je prva bila “služba kod stolova”, dakle karitativna zadaća, vidimo tu sedmoricu i u službi naviještanja i krštavanja (Sv. Stjepan, Filip).

Pravoslavne Crkve poznaju đakonat kao stalnu doživotnu službu, dok na zapadu je još od ranog srednjeg vijeka poznat samo kao prijelazni stupanj na putu do prezbiterata. Tridentski sabor (1545.-1563.) je pokušao uvesti stalni đakonat, ali se taj zaključak nije proveo. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako saborski dokument Lumen gentium u točci 29. određuje ponajprije zadaće đakona:

„Služba je đakona, kako mu odredi nadležna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa; posvećeni su dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja..“

Svećenik

Svećenik je “alter Christus – drugi Krist”, jer u Ime Kristovo radi prema riječi: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas” (Iv 20, 21). Svećenik je sluga Kristov: dakle kao oruđe božanskog Spasitelja, da bi mogao raditi na spasenju duša. Svećeničko zvanje je otajstvo. To je otajstvo “čudesne razmjene” – admirabile commercium – između Boga i čovjeka. Svećenik daje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe, što se posebno očituje u Svetoj Misi.

Prema riječima sv. Augustina (De civitate Dei) svrha je svećeništva da “se cijeli otkupljeni grad, to jest skup i društvo svetih, prikaže Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i samog sebe u svojoj Muci prikazao za nas da mognemo biti tijelo tako uzvišene Glave”.

U Poslanici Hebrejima (5, 1-4) govori se o položaju svećenika: “Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron.”

Svećenik može dijeliti sakrament pokore (ispovijed), bolesničko pomazanje i voditi sv. misu tj. pretvarati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu.

Biskup

Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu, te prema tome ima puninu svećeništva. Služba predstojnika (grč. proistamenoi) koja se susreće u prvim osnovanim zajednicama od Sv. Pavla (1 Sol 5, 12) javlja se kasnije u judeo-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (présbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2), a u pogansko-kršćanskim zajednicama kao episkopi (grč. epískopos: Fil 1, 1). Već u Dj 20, 17-30 ova se služba naziva “pastirskom službom”.

U dokumentu Lumen gentium u točci 21. stoji da se po biskupskom ređenju prenosi “punina” sakramenta reda i da “biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da djeluju u njegovo ime”.

Biskupu je vlastito podijeljivanje sakramenta Sv. Potvrde i ređenje kandidata za đakonat i prezbiterat.

Uvjeti za ređenja

Svećeničko ređenjePrvenstveno to mora biti krštena osoba. Uz to, samo muškarac može biti primatelj reda. No, u posljednje vrijeme puno se raspravljalo o mogućnosti ređenju žena. No, Krist je za apostole postavio isključivo muškarce koji su potom, slijedeći Kristov nalog i primjer redili biskupe, svećenike i đakone.

Papa Pavao VI. je 1975. godine je rekao pred Komitetom za Međunarodnu godinu žene: “Premda žene nisu primile poziv na apostolat kao Dvanaestorica i stoga kao zaređeni službenici, ipak su pozvane da slijede Krista kao učenice i suradnice…Ne možemo promijeniti držanje našeg Gospodina niti njegov poziv ženama”.

Za ređenje je još traži prikladna dob i to ona dob u kojoj će kandidat imati potrebnu slobodu i svjesnu nakanu.

Neprikladnost za ređenje

Neprikladan je za ređenje:

  • Onaj koga su prisilili roditelji da odabere svećenički stalež, da dođe do vremenitih koristi i udobnosti, što ih predviđa i kojima se nada
  • Tko se obično ogrešuje o poslušnost i stegu
  • Tko je malo sklon molitvi
  • Onaj koji ne pokazuje dovoljno ljubavi za rad i spasenje duša
  • Tko osobito naginje na putenost i nije pokazao dugim iskustvom da je podoban nadvladati je
  • Tko nije sposoban za studij

Pozitivne osobine kandidata za sveti red

  1. Strpljivo otkrivanje, upoznavanje i prihvaćanje samoga sebe kakav stvarno jesam, ponavljano odvažno i srčano zalaganje da iz toga ostvarim ono što Krist od mene traži
  2. Nadilaženje samoga sebe, nadvladavanje sebeljublja i zatvorenosti u svoje interese. Otvorenost prema drugom i Drugom …
  3. Cijelog života biti spreman vježbati volju da vlastite snage, potrebe i želje međusobno uskladim i uredim…
  4. Davati u životu prednost duhovnom pred materijalnim.
  5. Biti u stanju da izdržim napetost između težnje za samostojnošću i nužnim prilagođavanjem zadaćama vjerničkog života i zadaći koju mi Crkva povjerava.
  6. S jedne strane razvijati sposobnost razlikovanja, kritičnosti i zdrave distanciranosti prema sebi i drugima; s druge strane jačati sposobnost povjerenja, pouzdanja i identifikacije s osobama, poslanjem i vrjednotama.
  7. Sposobnost samokritičkog promatranja, usmjeravanja, “samoodgoja”; iskreno, prostodušno i nepristrano vrednovanje vlastitih motivacija i ponašanja.