Razgovor ugodni

Kročiti prema Kristu Gospodinu

Svjedočanstvo banjolučkog biskupa Franje Komarice o (ne)prilikama Crkve u BiH

Posebna tema su svećenici koji su bili uz mene i za koje mogu osjećati i pokazati samo divljenje. Mogli su puno puta pobjeći; i kad su se crkve rušile i kad su mnoge klerike ubijali, no oni su ostajali uz svoj narod. Sve u svemu, rat je bio velika tragedija, ali ni izbliza ono što je moglo biti.

N: Rođeni ste u Novakovićima kod Banja Luke 1946. godine. Što biste izdvojili iz svog djetinjstva što je utjecalo na buđenje vjere u Vama?

Kada razmišljam o svom djetinjstvu, mogu reći samo da je to bilo uistinu lijepo djetinjstvo. Bilo nas je devetero braće i sestara u kući što je činilo lijepu atmosferu međusobnog pomaganja i solidarnosti. Roditelji su bili jednostavni i vjerni ljudi, otac je radio na željeznici, a majka je ravnala kućanstvom. Za moje vlastito buđenje vjere zaslužna je upravo kućna vjerska atmosfera – njom smo disali. Posebno bih istaknuo zajedničku večernju molitvu i nedjeljnu misu. U školi smo bili miješano društvo; bilo je muslimana, Srba, djece ratnih boraca, ateista …  I bilo je izrugivanja vjere i Crkve, tako da sam u obitelji slušao jedno, a u školi drugo, no utjecaj roditelja je bilo nemjerljivo jači i zato prakticiranje vjere kao i poštovanje svećenika nikad nije izostalo. Osim toga, uvijek sam bilo žedan istine. Htio sam znati istinu o Bogu, o vjeri i Crkvi, a u školi to nisam dobivao. Tiska također, osim Blagovijesti nije bilo. Pa ipak, Bogu mogu biti samo zahvalan da sam odrastao u tako jednoj zdravoj obiteljskoj atmosferi koja mi je bila zaista dragocjena.

N: U kojem trenutku ste osjetili poziv i kada ste konačno odlučili postati svećenik?

Rast poziva bio je ipak jedan proces – bilo je više trenutaka u kojima sam odlučivao. Tetka je bila časna sestra i pitala je ne bi li netko od nas braće krenuo u sjemenište. Tada i nisam puno znao kako sjemenište funkcionira. Sestra i ja smo otišli jednog dana u biskupiju da se prijavim i tako je počelo … Nas se nekoliko skupilo i rekli su nam da u šumi na vrhu brijega potražimo još jednoga … I kad smo stigli našli smo Vinka Puljića! Tu smo se upoznali i krenuli za Zagreb. Obitelji je bilo drago, iako su mi pomogli da preispitam svoju odluku. No, ja sam u osmom razredu već bio to u sebi prelomio. Posebno je zanimljiva bila atmosfera u školi, a da sam to saznao tek dosta godina kasnije. Naime, kako je moja škola bila najbolja u široj regiji, a ja među boljim učenicima, nastao je „rusvaj“ kada se saznalo gdje sam otišao. I profesori su bili prozvani od stane nadređenih, a sami su tjednima govorili protiv Boga i Crkve što su učenici morali slušati.

N: Što biste istaknuli iz studentskih dana?

Definitivno je odluka za odlazak na bogosloviju, nakon sjemeništa, bila jedan manji potres. Pitao sam se hoću li to moći, tako da smo Vinko i ja puno molili na tu nakanu. Ipak, na kraju sam odlučio da sve prepuštam Bogu da On sve vodi. Studentski dani su mi zaista nepresušno vrelo sjećanja. Posebno se sjećam „revolucionarne“ studentske 1968. godine kada sam došao u Innsbruck. Bilo je tu bogoslova iz tridesetak zemalja koji su potaknuti studentskim prosvjedima tražili ukidanje dnevnog reda u bogosloviji. Na kraju smo i uspjeli nešto promijeniti; dio dnevnog reda je izmijenjen, a dobili smo i ključeve od kuće. Jedan od odgojitelja je tada rekao: „ Dajem vam ključeve, ali neka vam se Bog smiluje!“ No, mi smo se međusobno kontrolirali i pazili, te na jedan način i odgajali. Posebno su zanimljive bile božićne priredbe; svaki narod bi svoje pjesme izvodio i pjevao. Tako se dogodilo da su na jednoj od tih priredbi pjevala dva Slovenca i jedan bogoslov iz Koruške, a ja sam im dirigirao. Komentar je bio: „ Je li moguće da tri Slovenca pjevaju, a Bosanac im dirigira?“ Nedjelje sam redovito provodio s hrvatskim radnicima; dosta smo se družili i čak osnovali VIS Vjesnici  pa smo dosta i nastupali. Zaista smatram da je bilo providonosno što sam to sve prošao, bilo je nekih koji su se žalili na patre isusovce koji su sve vodili, ali mislim da su itekako imali što dati mladim naraštajima Crkve.

N: Kako ste doživjeli svoje biskupsko poslanje u trenutku ređenja, tj. izabranja?

Kako? Nisam mogao doći k sebi! Bio sam mlad, predavao sam u Sarajevu, imao sam načeto zdravlje i ovaj poziv je došao kao grom iz vedra neba. Pitao sam se hoću li moći izvršiti ono što Crkva traži od mene. Duhovnik me uputio na Pavlove poslanice, pa sam isticao tamo gdje Pavao govori o tjeskobi i utjehi i ta Božja riječ me podigla i dala mi snage. Na kraju mi je nuncij rekao da ću prihvatiti ako ljubim Crkvu i Svetog Oca. Zato sam i izabrao za biskupsko geslo rečenicu „Gospodin je moja snaga i pjesma moja“ jer imam povjerenje u Boga da koračam po sigurnom.

N: Kako biste u kratkim crtama opisali rat? Koja je bila Vaša uloga i uloga Crkve u BiH i možete li to povezati sa današnjim stanjem na području Banjolučke biskupije?

Moram priznati da u predratno vrijeme nisam bio svjestan, tj. nisam očekivao da će padom komunizma biti toliko osporavana prava hrvatskom narodu u BiH. Zato je naša Biskupska konferencija napisala poslanicu u kojem smo mi biskupi usuglasili stavove i došli do zaključka da nije bezazleno ono što nam se sprema. Vlasti su to doživjele kao pamflet i neku vrstu provokacije. No, u šoku sam bio kada mi je prije početka rata došao jedan od visokih dužnosnika BiH i počeo plakati jer je na jednom sastanku odlučeno da, kako je rekao, moje biskupije više nema. Dakle, spremali su nam humano preseljenje, no, jasno, ljudi nisu kamenje da ih seliš kako se sjetiš. Počelo je i ratno vrijeme u kojem sam se osjećao kao da lebdim; čudnovata me sila nosila; jednostavno je Božja ruka djelovala što je snažno djelovalo i na ljude oko mene.  Događalo se da su dolazili i muslimani i Srbi te govorili: „Biskupe, dok ste Vi tu, mi se Vas držimo!“ Svjedok sam puno dobrih djela koja su učinjena za tolike duše na materijalnom i duhovnom planu. Posebna tema su svećenici koji su bili uz mene i za koje mogu osjećati i pokazati samo divljenje. Mogli su puno puta pobjeći; i kad su se crkve rušile i kad su mnoge klerike ubijali, no oni su ostajali uz svoj narod. Sve u svemu, rat je bio velika tragedija, ali ni izbliza ono što je moglo biti. Mnogo života je spašeno, a za istaknuti je da svaki Hrvat u Banjolučkoj biskupiji danas živi svjetla obraza jer nije ubijao nevine. Sjećam se kako je jedan devetnaestogodišnji hrvatski mladić iz čista mira ubijen. Na njegovu sprovodu bilo je tri tisuće ljudi. Narod je tada već bio bijesan i spreman uzeti stvar u svoje ruke, a ja sam ih zaklinjao da ništa ne poduzimaju jer su takve provokacije bile povod da nas se doslovno istrijebi. Upečatljiv je govor majke tog mladića koja je u selu pred vlastitom kućom držala govor, grcajući u suzama, kojim zahvaljuje sinu što nije iznevjerio ni nju ni oca, što nije izdao svoj odgoj. Na kraju je rekla da je tog dana bila njegova ženidba za nebo! I evo, rat, kao zaista vražja izmišljotina koja u potpunosti razara čovjeka, nam je donio velike drame, i nije bilo lako, pogotovo jer nismo imali nikoga tko je preživio Drugi svjetski rat da nas uputi što očekivati, no, uz Božju pomoć, uvijek smo radije nepravdu podnosili, nego zlo nanosili.

N: Kad bi, prema Vašem mišljenju, Crkva u Hrvata trebala danas „pretočiti“ Evanđelje u život? Koje odluke bi trebala donijeti?

Najvažnija stvar za Crkvu u Hrvata jest vjerodostojnost, i to ponajprije klera. Svećenicima uzor mora biti Krist raspeti i proslavljeni, zato i postoje teologija i formacija koje čovjeka moraju usmjeriti i dati mu adekvatno znanje. Svećenik se ne smije poistovjetiti sa socijalnim radnikom i činovnikom; a izričito onaj koji nema ljubavi za Boga i zatvara srce čovjeku pada na ispitu vjerodostojnosti i poslanja, te nema što tražiti kao Božji službenik. Narod i te kako osjeća kakvi su mu svećenici, te ako otvorimo srce svome bližnjemu imamo divnu šansu pokazati pravo lice Crkve.

N: Često imamo priliku čuti o strujanjima modernizma i konzervativizma po pitanju liturgije, tumačenja Pisma, djelovanja u pastoralu … Kako ste takva pitanja doživljavali nekad, a kako danas?

Naša stvarnost je takva da smo prošli bez većih potresa po tim pitanjima, iako je bilo propusta. Nismo sve napravili, svagdje pomalo, i velike su zasluge biskupa i profesora teologije da su se držali zdrave postkoncilske interpretacije Koncila, iako je bilo solista. Činjenica je da nam nedostaje jača stručna analiza onoga što Crkva može ponuditi čovjeku i to je propust jer se vrtimo oko malih stvari, a ljudi lutaju. Brakovi se raspadaju, obitelji također, međuljudski odnosi su sve lošiji, i trebali bismo se preispitati tako da konačno možemo našem društvu postaviti dijagnozu i dati mu ispravnu terapiju.

N: Koju biste poruku uputili našim čitateljima, uklapajući tu i viziju hrvatskog naroda u daljnjoj budućnosti?

Tekuća Godina vjere nam je velika prilika produbljivanja vlastitog identiteta i korekcije sadašnjeg puta. Djelima treba pokazati više senzibilnosti za bližnjega i za sve njegove potrebe. Solidarnost, otvorenost, želja za upoznavanjem, te, kako to lijepo kaže Gaudium et spes, radosti i nade, žalosti i tjeskobe dijeliti s ovim svijetom jer je podijeljena radost dvostruka radost, a podijeljena žalost, polovična žalost. Samo tako možemo hrabro i ustrajno kročiti prema Kristu Gospodinu.