Bogo(s)lovac

Mislim da sam ipak katolik

Dva prijatelja, dva svijeta, dva mentaliteta. Jedan iz tradicionalnog katoličkog mentaliteta, a drugi iz obitelji kojoj se vjera svodila na Uskrse i Božiće, krštenja, pričesti i potvrde. Spomenuti prvi prijatelj Josip M., trebao je pomoć kada je tek došao u novu sredinu; strah od nepoznate okoline i društva te bol zbog odvojenosti od voljenih duboko su odzvanjali u njegovu srcu. Dragi je Bog htio da mu se nađem na putu i pomognem u  prvom snalaženju te nas je to zbližilo i tako smo postali istinski prijatelji. Zajedno smo odrasli, mnoge radosti i tjeskobe dijelili, skupa se dizali i padali. No, ono što se dogodilo, i odredilo naše životne putove najbolje pokazuje da ljudski planovi ili pak predrasude često nisu mjerilo života.

Nakon završene osnovne škole, Bog je dotaknuo moje srce i iz temelja ga promijenio. Riješio sam se nekih starih i loših navika i tražio svoje mjesto pod suncem. Već sam neko vrijeme mislio da ću ga definitivno naći u politici i da će moj angažman tamo pomoći i doprinijeti općem dobru. Upravo nakana pomaganja ljudima bila je toliko snažna u meni, uz želju da služim. Samo nisam znao kome. Kao što sam rekao, Bog je promijenio moje srce i u meni se javio poziv da budem Isusov svećenik. „Kakav sad svećenik?“ mislio sam i pitao se zašto baš ja. Misleći unaprijed na potencijalnu nemogućnost samoostvarenja kao i praktično nepoznavanje dubljeg crkvenog života dovelo je do toga da ni suze nisu izostale. Jednostavno, tamo se nisam vidio, a srce mi je za tim gorjelo!

S druge strane, Josip bi bio daleko bolji za tu „ulogu“; od malih je nogu u Crkvi, znanje mu je opsežnije, bolje poznaje crkveni duh, a uz to je i elokventan te izvrstan pisac. Pa ipak, iako je i on razmišljao o svećeništvu, taj poziv nije osjetio i otišao je u pravcu stvaranja vlastite obitelji, iako je ostao na liniji humanističkih znanosti kada je upisivao fakultet. Postupno se od Crkve odvajao, pretpostavljam i manje molio, možda je jednostavno bio iščupan iz svog korijena …

I tako Josip i ja idemo nakon jednog sastanka s još nekim kolegama zajednički kući pješice. Svaki korak grada me podsjećao na tolike zajedničke proživljene trenutke i osjećao sam svojevrsnu radost i ispunjenje što mi je taj čovjek prijatelj. Zapodjenuli smo razgovor o politici koja nam je svih ovih godina zajednička strast, uz pisanje i govorništvo, a postupno smo došli i na temu konklava koje su trebale uskoro biti održane budući da je papa Benedikt XVI. odstupio. Govoreći o strujanjima i previranjima, kako u politici, tako i u Crkvi, Josip odjednom kaže: „Znaš, svjestan sam da ne živim posvimcrkvenim odredbama i pravilima, te čak ne idem niti svake nedjelje u crkvu, ali mislim da sam naposljetku ipak katolik. Ne samo da sam s time rođen, već to osjećam kao dio sebe i svog identiteta i želim raditi kako bih pomogao ljudima. Mislim da sam naposljetku ipak katolik!“

Imao sam osjećaj kao da me ošinuo grom iz vedra neba! Tih sam dana bio u nekim vlastitimpreviranjima oko poziva, ustrajnosti, sumnjanja u vlastitu vjeru i poziv. I sada, kao bogoslov koji si svaki tjedan postavlja tisuću i jedno pitanje oko svećeništva, a moj prijatelj koji sam priznaje da nije redovit u crkvi, a kamoli da moli časoslov i da je svaki dan na misi kao što bogoslovi rade, ispovjedio je svoju vjeru iskreno i od sveg srca pred jednim nevjernim Tomom koji uporno želi vidjeti Gospodinove rane!

Trenutačni osjećaj posramljenosti bio je potisnut od strane jednog milosnog trenutka koji me zahvatio duboko u srce. Imao sam osjećaj da sam bio na maloj duhovnoj obnovi. Ovih bezazlenih nekoliko riječi jednog „bogolovca“ dale su smjerokaz i snagu za dalje jednom „bogoslovcu“. Kao da sam obnovio svoj pristanak Bogu da budem Njegov svećenik. Zaista je psalmist imao pravo: …jer ti si velik i činiš čudesa, ti si jedini Bog!“

Josip Lovrić