Bogoslovno sjemenište

Zovem se Mateo Šutić, imam 28 godina i bogoslov sam 4. godine u Riječkom sjemeništu Ivana Pavla II. Iako sam rođen u Rijeci, moja je obitelj skupa samnom rano otputovala u Bjelovar – budući da mi je otac sudjelovao u Domovinskom ratu kao jedan od branitelja, svoje sam djetinjstvo do navršene pete godine proveo u malom selu u blizini Bjelovara, Letičani. Iako je to bilo vrijeme rata, kao i ono koje je uslijedilo, odrastanje u blizini šire obitelji činilo je to djetinjstvo ugodnim i lijepim.

Prve sam molitve naučio od svoje bake. Od nje sam dobio i ilustriranu Bibliju, uz koju sam učio čitati. Još od najranijih godina Božja me je riječ pratila. Druga knjiga koja me potom još više privukla bila je Prijatelj napuštenih, životopis sv. Ivana Bosca – i sa njom počela se u meni buditi želja za svećeništvom. Misao o zajedništvu sa potrebitima, onom istinskom zajedništvu u ljubavi i radosti, a ne samo prolaznim zabavama, počela se buditi u meni. Nazad u Rijeci, u drugom razredu osnovne škole dobili smo zadaću: nacrtati što želimo biti kada odrastemo – moj crtež bio sam ja, noseći reverendu i sa ljubičastom štolom oko vrata. Kratko nakon toga počeo sam ministrirati u župi bl. Djevice Marije Karmelske, pomažući svojem bivšem župniku, mons. Gabrijelu Bratini, te sam nastavio sa tom službom sve do 6. razreda.

No, kako to inače bude, duhovni je život rijetko bez iskušenja. Prijatelji i očekivanja okoline počeli su u meni buditi i drugačije želje – želje za svjetovnim uspjehom, za vremenitim dobrima, za karijerom… I kao nekoć Božja riječ, tako je i glas svijeta počeo sijati svoje sjeme. Kako su godine prolazile, sve sam se više usmjeravao prema tim prolaznim dobrima. Na kraju sam upoznao i djevojku – moj je život krenuo poprilično drugačijim smjerom od onoga kojim sam se isprva nadao ići. Krenuo sam na studij poslovne informatike na Veleučilištu u Rijeci, i činilo se da je to – to, da je moj životni put određen.

Kažu, Bog i po krivim crtama piše pravo. Nakon razilaženja sa djevojkom tražio sam svoj smjer, pitajući se što mi je činiti. I dalje nisam tu odluku bio spreman prepustiti Bogu, no samo to što sam se uopće još pitao, umjesto da silim svoje planove, vjerujem, bilo je ono što je Bogu dopustilo da pripremi „teren“. Upoznavši nove prijatelje, opet sam počeo češće odlaziti na Svetu Misu, češće slušati homilije, i potom se češće ispovijedati. S vremenom se u meni opet probudio stari žar, ali još nisam bio spreman napraviti onaj ključni korak – u meni je i dalje postojala želja za karijerom i obitelji. Kompromis sam pronašao u želji da postanem trajni đakon – oženjeni muškarac u službi Crkve, no ipak… ni ta mi misao nije pružala utjehu. Sam sam sebi govorio da nastojim sjediti na dvije stolice, ugoditi sebi i Bogu, i da taj način nije onaj koji mi je bio namijenjen.

Vjerujem kako je konačni put prema odluci za svećenstvo započeo jednim klanjanjem na župi iz koje potječem. Na tom klanjanju napokon sam, u molitvi, zamolio Boga za pomoć u odluci. Ne želeći više inzistirati na svojim planovima i idejama, rekao sam kako se neću više opirati: ako od mene Bog traži da idem nekim putem, neka me postavi na put koji želi, a ja ću potom hodati tim putem. Nadolazeći tjedni bili su uistinu ispunjeni poteškoćama, no te su poteškoće samo pomogle u donošenju odluke: želim biti svećenik.

Odluka je, naravno, tek prvi dio puta… Zakoračiti na stazu koja vodi k Bogu – to je bio tek prvi korak. Na toj stazi sada treba ustrajati, uvijek se nastojeći približiti Gospodinu – svakim danom korak bliže kako bi jednoga dana, ako je Božja volja, mogao uistinu biti ono što Bog od mene traži.

Like this Article? Share it!

Komentari su zatvoreni.