Članci

Stacije

Bogoslužje stacija u Rimu tjekom korizme i osmine Uskrsa

Tko se za vrijeme korizme i uskrsne osmine nađe u Vječnom gradu, ima mogućnost upoznati jedan stari liturgijski običaj koji ima svoje korijene u prvim kršćanskim stoljećima: „missa stationalis”, rimsko bogoslužje postaja – stacija.

U najranija vremena okupljali su se kršćani Rima u određenim kućama Božjim na molitvu i na svečanu procesiju kod koje su pjevane litanije svih svetih. Ovaj način okupljanja se nazivao „statio”, a  crkve u kojima se događalo to okupljanje su se nazivale crkve-postaje.

„Riječ ‘statio’ potječe iz rimskog vojnog jezika, a znači isto što i straža ili stražarsko mjesto. Kao što je straža u vojsci vezana uz jedno određeno mjesto zahtijevala strogu disciplinu i savjesno ispunjavanje, tako su i bogoslužja stacija  bila  jedna vrsta bdijenja Crkve, kod koje su kršćani razmišljali o glavnoj zadaći, a to je da služe vrhovnom Gospodaru, odlažući sve svjetske brige i zadaće i posvećujući se razmišljanju o božanskim tajnama.” Tako piše  povjesničar Paolo Salviucci o nastanku samog pojma.

I Crkveni pisac Tertulijan potvrđuje izvođenje ove riječi iz vojničkog života. On piše, u svom spisu „De oratione” da su okupljanja vjernika nazvana prema vojničkom  izrazu „statio”, jer su kršćani vojnici Božji.
I formulacije u molitvama  na tim stacijama ukazuju na „vojno” značenje. Tako, kad papa kod prve korizmene stacije  ide iz crkve svete Anastazije na Aventinu prema crkvi svete Sabine, u dnevnoj molitvi u Gregorijanskom sakramentariju i Rimskom misalu spominju se „vježbe u kršćanskom vojevanju.”
Treba se prisjetiti da  riječ „statio” ne dolazi od riječi „stare – stajati”,  nego od „statuere – biti čvrst”. Stacije su se održavale  u određene dane, „statutis diebus”,  već unaprijed određene, kao i mjesta.
Bogoslužja stacija  su vrijedila kao „vanjski znak jedinstva svih rimskih gradskih zajednica sa njihovim biskupom, nakon što je nastupila podjela na lokalne zajednice zbog povećanog broja crkava i bogoslužnih  okupljanja u njima, pod vodstvom svećenika koji je rezidirali u „tituli”  (titularnoj crkvi)  (J.P. Kirsch, Stacije – crkve u rimskom misalu, Freiburg im Brsgau, 1926.).

Upravo u isto vrijeme kad su se određivale  stacije, počelo se uređivati i perikope u formularima za Mise.  Papa Damas I. (336. – 384.) slovi kao natpastir Crkve koji je prvi obogatio liturgiju, u velikoj mjeri  promjenjivim perikopama zbog rastućeg broja blagdana.

Sveta Misna Žrtva

Sveta Misa je nekrvna žrtva Novoga i Vječnoga Saveza u kojoj se Gospodin naš Isus Krist pod prilikama kruha i vina neprestano prikazuje svom Nebeskom Ocu i tako će biti do konca svijeta. Prva Sveta Misa je bila na Posljednjoj večeri i to je bila nekrvna žrtva kojom je Gospodin Isus Krist pretkazao krvnu žrtvu koju je na Veliki petak prikazao na drvu križa kada je soje vlastito Tijelo i Krv predao za naše otkupljenje.

Dom Prosper Guéranger o liturgiji

Dom Prosper Guéranger (1805.—1875.), opat benediktinske opatije Solesmes, bio je veliki obnovitelj rimske liturgije i gregorijanskoga pjevanja. Na području liturgije objavio je dva velebna djela: L’année liturgique u devet svezaka i Les institutions liturgiques u tri sveska, odakle prenosimo cjeloviti tekst XIV. poglavlja I. dijela: »De l’hérésie antiliturgique et de la réforme protestante du XVIe siècle, considérée dans ses rapports avec la liturgie«.

Bl. Alojzije Viktor Stepinac

Bl. Alojzije Viktor Stepinac, nadbiskup (1898. – 1960.)

Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić. Maturirao je u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku, te potom očituje svećenički poziv. Studira na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Godine 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Svete Marije Velike. Nakon povratka u Hrvatsku, obavlja službu ceremonijara zagrebačkog nadbiskupa. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 1931. ustanovljuje Caritas. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”).

Sveta ispovijed

Sveta ispovijed

Sveta Ispovijed je sakrament koji je ustanovio Isus Krist da bi oprostio grijehe koje smo učinili poslije krštenja.
Isus Krist ustanovio je sakrament pokore na dan svoga uskrsnuća, kad je ušao u dvoranu gdje su bili apostoli te im svečano podijelio vlast otpuštanja grijeha. Isus Krist je svojim apostolima podijelio vlast otpuštanja grijeha tako što je u njih dahnuo govoreći: “Primite Duha Svetoga: kojima oprostite grijehe, opraštaju im se, a kojima zadržite, zadržani su im”.
Sakrament pokore daje posvetnu milost, kojom se otpuštaju smrtni grijesi, a i laki koji smo ispovjedili i zbog kojih osjećamo bol; mijenja vječnu kaznu u vremenitu, koja se također više ili manje otpušta prema snazi kajanja; vraća zasluge dobrih djela učinjenih prije smrtnoga grijeha i daje duši potrebnu pomoć da ne upadne ponovno u grijeh, te vraća mir savjesti.

Mučenici Crkve u Japanu

Pavao Miki i drugovi su japanski mučenici koji su 5. veljače 1597. godine razapeti u Nagasakiju. Bilo ih je 26, od kojih šestorica franjevci misionari iz Španjolske, trojica isusovci i sedamnaest laika, franjevačkih trećoredaca. Najpoznatiji među njima bili su franjevac Petar Blaskez i isusovac Pavao Miki. Pavao je prvi isusovac iz Japana i prvi japanski mučenik iz Družbe Isusove. Kršten je s pet, a u Družbu je ušao s 20 godina. Dobro je poznavao budizam, pa mu je to pomoglo u radu s domaćim stanovništvom. Svi su ovi mučenici uhićeni kao kršćani, ponižavani su i na kraju završili mučeničkom smrću na križu.

Kad netko prezire svećenika, prezire samoga Isusa, jer je Isus duhovni izvor njegova svećeništva i njegova zvanja

Svijest današnjega čovjeka zahvaćen je snažnom dimenzijom duhovne oholosti, a da taj isti čovjek nije ni svjestan činjenice da je zarobljen tim strašnim grijehom. Kada duhovna oholost zahvati čovjeka, osobito onoga koji se naziva kršćaninom, on postaje duhovno slijep i gubi sposobnost svoj život promatrati iz perspektive evanđelja i Božanske ljubavi. Isus Krist došao je na ovaj svijet, utjelovio se i predao čovječanstvu svoju božansku nauku kako bi ga naučio putovima istinske poniznosti koje bi ga dovele u nebo. Ali ne! Čovjek ulazi vrlo lako u duhovnu oholost. Duhovna oholost različita je od svjetovne oholosti. Ohola osoba u svjetovnom smislu mogla bi biti ona koja ima jako visoko mišljenje o sebi, koja misli da je sposobnija i pametnija od drugih.
A duhovna oholost je nešto sasvim drugo. Ona je nešto višeznačno. Oholost u duhovnom smislu može se javiti kod one osobe koja sebe smatra većim i kvalitetnijim vjernikom od drugih, duhovno ohola osoba jest ona osoba koja smatra da joj ne treba Crkva, a niti sakramenti kao sredstvo spasenja. Duhovno ohola osoba može biti ona koja ima svoju vizuru grijeha i svoju strukturu pogleda na grijeh, a ne onako kako to kaže evanđelje. Čak štoviše! Osoba koja je duhovno ohola svoja prizemna ljudska razmišljanja prikazuje kao evanđeoska. I upravo zbog toga, zbog te krive percepcije stvarnosti, zbog izokrenutog poimanja duhovnih vrijednosti, ohola osoba ne može računati da može postići spasenje.

Papa naučava: Na Posljednjem sudu ljubav je glavno mjerilo

Kraljevstvo je Božje slično mreži bačenoj u more, u koju se ulove sve vrste riba. Kada je puna, ribari je izvade iz mora, odaberu dobru a lošu ribu bace. Tako će biti i na svršetku svijeta – veli sveti Matej u svome evanđelju potičući vjernike da promišljaju o Posljednjem sudu. Promišljanje je tim žurnije pred zbiljom nestašice na Afričkom rogu koja pred ravnodušnošću javnoga mnijenja odnosi tisuće nevinih života. O zbilji Posljednjega suda i posebice o njegovu glavnom mjerilu, ljubavi, papa je Benedikt XVI. često govorio, počevši od enciklike ‘Nadom spašeni’.

Teološka i praktična neopravdanost pričesti na ruku

Pričest na ruku može se uzeti kao ponajbolji pokazatelj naravi revolucionarnog modernističkog procesa u liturgiji koji se, mimo i protiv crkvenih propisa, počeo provoditi nakon Koncila, da bi naposljetku, nažalost, dobio i svoje legitimno mjesto u Crkvi. Pokazatelj praktične nekoherentnosti s naukom i vjerom Crkve i destruktivnih učinaka po čovjekovu vjeru – sam pojam vjere …