Kad svećenik kod krštenja maže dijete svetom krizmom izgovara riječi: „Svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, oslobodio te je grijeha i nanovo te rodio iz vode i Duha Svetoga. On te maže i krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja“. U nedjelje kroz  godinu slušamo svećenika kako u predslovlju pjeva: „Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen, da posvuda naviještamo tvoja silna djela jer si nas iz tame pozvao u svoje divno svijetlo“. Očito je da se tu radi o svećeničkom dostojanstvu svih krštenika. Što je to krsno svećenstvo i gdje su mu biblijski korijeni? Zašto se naziva kraljevskim svećenstvom?

Uzevši u obzir jedinstvenost Isusove osobe i njegova djela spasenja, autoru Heb nije bilo teško zaključiti da je Krist jedini svećenik kojemu je bilo dovoljno prinijeti jednu, jedincatu žrtvu.

Za razliku od SZ gdje je bilo puno svećenika i ostalih posrednika između Boga i naroda kao što su proroci u NZ samo je jedan posrednik- svećenik u punom smislu riječi: Isus Krist (1 Tim 2,5). Naime samo on je bio sposoban izvršiti u potpunosti bitnu svećeničku funkciju – posredovati između Boga i ljudi. Kao takav „proglašen je od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu“ (Heb 5,10; usp. 6,20). Melkisedek je, prema Post 14 bio kralj grada Šalema i svećenik Boga Svevišnjeg (Heb 7,1). Njegovo ime u prijevodu znači „kralj pravednosti“, a budući da je bio kralj grada Šalema (šalom = mir) Poslanica Hebrejima ga identificira i kao „kralja mira“ (Heb 7,2). Kad se Abraham vraćao iz  uspješnog vojnog pohoda Melkisedek je iznio preda nj kruh i vino i blagoslovio ga, na što mu je Abraham dao desetinu od svega plijena.

Žrtva svećeničke posvete u Starome zavjetu

Redoviti način na koji je izabrani narod u Starom zavjetu komunicirao s Bogom bilo je prinošenje žrtava. Ovisno o njihovoj svrsi postojale su različite žrtve, a među njime i žrtva svećeničke posvete. Žrtva svećeničke posvete, osobito žrtva kojom je posvećen prvi veliki svećenik, Mojsijev brat Aron, ima u Starom zavjetu posebno mjesto. Za razliku od ostalih žrtava koje se tek spominju, žrtva posvete velikog svećenika opisuje se do u detalje (usp. Izl 29, Lev 8-9). Prema Izl 29 sam Bog određuje način na koji će Aron biti posvećen za velikog svećenika. Mojsije je žrtvuje najprije junca, a zatim dva ovna. Prije žrtvovanja Aron polaže ruke na glavu žrtvenih životinja kako bi simbolički uspostavio s njima što tješnji odnos. S istim ciljem Mojsije krvlju zaklanog ovna dodiruje resicu desnoga Aronova uha i palac njegove desne ruke i noge. Životinjske žrtve i navedeni obredi imale su za cilj uzdignuti velikog svećenika što bliže Bogu kako bi mogao s njime što bolje komunicirati. To uzdizanje željelo se postići putem žrtava, čiji se dim uzdizao prema nebu i simbolički dopirao do Boga. Obredi svećeničke posvete trajali su sedam dana. Ovako dug i do u detalje određen žrtveni obred pokazuje koliko je za Božji narod bilo važno imati velikog svećenika. Bez valjano posvećenog velikog svećenika narod ne bi mogao komunicirati s Bogom.

Jedna od uloga starozavjetnih svećenika bilo je prinošenje žrtava. Poslanica Hebrejima naglašava da Isus kao Veliki svećenik „pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu“ (Heb 10,12). Što to Isusovu svećeničku žrtvu čini jedinstvenom?

Jedna žrtva koja obuhvaća sve ostale
Starozavjetni svećenici su redovito prinosili različite i brojne žrtve. Razlog tome bila je neučinkovitost njihovih žrtava. Isus je prinio jednu jedinu žrtvu koja je tako učinkovita da sve druge više nisu potrebne. U biti Isusova žrtva na križu obuhvaća sve starozavjetne žrtve. Budući da je umro za naše grijehe njegova smrt predstavlja žrtvu okajnicu. Njegova krv je krv novoga saveza prolivena za mnoge na oproštenje grijeha (Heb 9,14-15). Isusova žrtva je dakle i žrtva saveza. Uoči svoje smrti na posljednjoj večeri Isus je unaprijed zahvalio Bogu, što njegovu smrt snagom Duha preobražava u sredstvo sklapanja novoga saveza. Zato je njegova smrt i žrtva zahvalnica. Isus je također po svojoj jedincatoj žrtvi usavršen, tj. posvećen za Velikog svećenika. Zato je njegova smrt na križu žrtva njegove svećeničke posvete.

Posrednik novoga saveza

Zadaće i karakteristike starozavjetnog svećeništva

Starozavjetno izraelsko svećeništvo ustanovio je Mojsije kad je u pustinji, nakon izlaska iz Egipta posvetio Levijevo pleme i odvojio ga za svećeničku službu (Pnz 18). Zadaća svećenika u Starom zavjeta bila je višestruka. U početku su se bavili proricanjem (1 Sam 14,41). Mojsije im je povjerio Zakon da ga čuvaju, čitaju i poučavaju (Pnz 31,9; 33,10). Međutim starozavjetni su se svećenici najčešće i najradije bavili bogoslužjem, odnosno prinošenjem hramskih žrtava (Pnz 33,10).
Svećeništvo se u Starome zavjetu shvaćalo velikom čašću zbog privilegiranog odnosa svećenika s Bogom. Samo su svećenici mogli ulaziti u Božju kuću i prinijeti mu žrtvu. Samo je veliki svećenik imao privilegij da jednom godišnje uđe u najsvetiji dio hrama, u Svetinju nad svetinjama. Ondje se čuvao kovčeg saveza koji je imao oblik prijestolja na kojemu je tajanstveno Bog stolovao. Budući da je jedini smio pristupiti Božjem prijestolju velikog se svećenika držalo gotovo za nebesko biće.

Euharistija je sakrament Isusove žrtve po kojoj je Krist postao Velikim svećenikom, Posrednikom novoga Saveza. Svi izvještaji o ustanovi euharistije usko povezuju euharistiju i Isusovu smrt kao žrtvu novoga Saveza. Sinoptički izvještaji smješteni su između nagovještaja Judine izdaje i Petrova zatajenja. Na nevjeru i izdaju Isus ne odgovara žeđu za osvetom nego na nasilje odgovara pobjedničkom snagom ljubavi (usp. Iv 13,1). Tu svoju ljubav konkretizira ustanovom euharistije kojom anticipira vlastitu smrt. Riječima nad kruhom tumači da se njegovo tijelo za nas predaje. Riječima nad čašom objašnjava da se njegova krv za nas prolijeva kao krv novoga Saveza (Lk 22,20; 1Kor 11,25). Euharistijom Isus svoju smrt čini unaprijed prisutnom i pretvara je u žrtvu ljubavi, u saveznički prinos, u instrument zajedništva s Bogom i s braćom.

Sveto i profano Svećenik prema povijesti religija, kako mu i samo ime kaže, pripada sferi svetoga. Sveto je u suprotnosti sa profanim. Sveto je neograničeno, beskonačno, čisto i vječno, dok je profano nešto svakidašnje, uobičajeno, nečisto, smrtno. Sveto je istovremeno i privlačno i zastrašujuće. Najbolje to pokazuje primjer Mojsija kojega gorući grm privlači, ali ga …