Katolička Crkva

Bl. Ivan Merz o liturgiji

Liturgija – službeno bogoslužje Katoličke Crkve – bilo je središte Ivanova duhovnog, molitvenog života. Iz srca liturgije, a to je sv. misa – euharistija, Merz je dnevno crpio snagu i apostolski žar. Njegovo zanimanje za liturgiju potječe još iz studentskih dana. Za svoju doktorsku disertaciju odabrao je temu “utjecaj liturgije na francuske pisce”. Merz je liturgiju promatrao i s umjetničkog vida ukoliko u njoj nalaze svoj izražaj sve umjetnosti. Njegove divne misli o liturgiji koje ovdje donosimo, otkrivaju nam svetište njegove duše, koja je bila u stalnom sjedinjenju s Bogom i u težnji da mu pjeva neprestanu hvalu.

BENEDIKT XVI.- Misli o liturgiji

Nije pretjerano reći da naš sadašnji papa posvećuje veliku pažnju i brigu svetoj liturgiji u Katoličkoj crkvi, čak bi se moglo reći da je Liturgija u zadnjih 20 godina bila jedan od prioriteta u njegovom intenzivnom teološkom i pastoralnom razmišljanju. Njegove se misli kreću od fundamentalnih pitanja do realizacije liturgije u današnjemu zapadnom svijetu, a posebno se bave odnosima »stare« i »nove« liturgije. Tekstovi se nalaze na mnogim mjestima: knjigama, člancima, govorima. Iako je nešto od toga već dostupno i na našemu jeziku, ne čini nam se da je kod nas shvaćena važnost koju on tome pitanju daje. Pod »novom liturgijom« smatra se današnji obred Mise koji je na snazi od 1970. »Stara liturgija« je obred koji se posvuda upotrebljavao dotada; neki ga zovu »klasičnim«, neki »tridentinskim« ili »tradicionalnim«. U Hrvatskoj je taj obred posve nestao (iako je postojao u dva oblika, latinskom i staroslavenskom) dok u svijetu, a posebno u Francuskoj i SAD doživljava pravu renesansu s rastućim brojem svećeničkih i redovničkih zvanja. Posebno se za nj zanimaju mladi svećenici i svećenički kandidati. Naš ga je sadašnji papa kao kardinal u zadnje vrijeme nekoliko puta javno slavio u obliku svečane pontifikalne Mise.

Ratzingerov interes za stari obred i nastojanje da on ponovno nađe svoje mjesto u liturgijskome životu treba barem dijelom pripisati njegovom veoma kritičnom stavu prema liturgiji kakvu danas imamo. Doslovno govori o današnjoj »krizi liturgije a time i Crkve«. Kolikogod su navedeni citati opširni, oni su samo poticaj za razmišljanje; za solidnije razumijevanje potrebno je pročitati izvorna djela. Ipak, ovako tematski zgusnuti, ovi citati kazuju na neki način i više nego u okružju djela u kojima se nalaze.

Liturgijsko ruho

Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja.
Ono je nastalo iz svjetovnog načina odjevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promjenio se način odjevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pijo V. 

Značenje liturgije

Činjenica je da nema naroda na svijetu koji ne bi imao bilo kakvu vjeru. Način i uvjeti života utjecali su na sadržaj i vanjske oblike različitih religija, ali je i sama religija utjecala na živote samih pojedinaca, kao i čitavih naroda. Iz vjere u bilo koji oblik božanstva prizlazi unutarnje štovanje, a iz unutarnjeg štovanja, tj. osjećaja prema božanstvu, proizlazi vanjsko štovanje tog božanstva. Za vanjsko štovanje nužan je posrednik, tj. svećenik božanstva, koji tada kao posrednik između božanstva i ljudi, zastupnik božanstva i predstavnik ljudi pred božanstvom.

Riječ liturgija je grčkog porijekla; izvorno znači «narodno djelo», djelo u korist naroda kao zajednice, djelo naroda kao zajednice. Liturgija (bogoslužje) jest «djelo» kojim Crkva kao zajednica, sabrana u Duhu Svetom, po vidljivim znakovima uprisutnjuje i primjenjuje na konkretne ljude spasenje što ga je Bog navijestio i izveo u Kristu.Ona je vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga. Uključuje molitvu zajednice, navješćivanje Riječi Božje i slavljenje otajstava- sakramenata, kojih vrhunac i središte jest euharistija.

Veliki katekizam svetog Pija X.

{spoiler title=Bibliografski podaci i popratna riječ opened=0} Biblioteka KLASICI KATOLIČKE KULTURE 1.Nihil Obstat ” Može se dati dozvola za tiskanje” Cenzor: msgr. Srećko BezićImprimatur ” Neka se tiska” Nadbisk. ordinarijat Br.2027/92. -9.XI.1992. Generalni vikar: msgr. Tomislav Karaman,v.r.Urednik: PETAR BALTAPrijevod: prof. dr. IVAN PEDERINTeološka lektura: msgr. SREĆKO BEZIĆ, biskupski povjerenik za katekizam u školiLektori: dr. RADOVAN …