O nama

Povijest 

Posebno razdoblje bogoslovije u Rijeci jest vrijeme od 1955. – 1966. kada teološka škola djeluje u Pazinu jer je u Rijeci nasilno zatvorena od komunističke vlasti.

Prvi rektor bogoslovije bio je dr. Ivan Dukić, koji je ovu službu preuzeo 1. kolovoza 1947. g., na poziv riječkog nadbiskupa mons. Huga Camozza. Određeno mu je da organizira centralno bogoslovno sjemenište za Istru i Kvarner, tj. Hrvatsko primorje. Osnivanje bogoslovije u Rijeci izazvalo je veliko čuđenje, pa čak i u crkvenim krugovima. Bogoslovija je preuzela zgradu bivšeg malog sjemeništa, koje je u Rijeci postojalo za vrijeme Italije, a poteškoće oko obnove sjemeništa riješila je subvencija narodne vlasti preko vjerske komisije.

Prva sjednica nastavničkog zbora održana je 13. listopada 1947. g., na čelu s rektorom dr. Ivanom Dukićem, nakon što su tekom mukom nađeni odgojitelji i profesori.
Bogoslovni studij trajao je četiri godine i nastavni plan bio je usklađen s onim u Zagrebu. Prva posebnost u odnosu na ostale bogoslovne fakultete bila je ta što je uveden predmet straroslavenkog jezika kao i Bogoslovlje istočne Crkve.
Dana 13. listopada 1947. svečano je otvoreno Bogoslovno sjemenište u Rijeci, a otvorio ga je senjski biskup dr. Viktor Burić. Sjemenište je brojalo 27 bogoslova (iz Koparske, Porečko – pulske, Riječke, Krčke, Senjske i Barske biskupije).

Važniji korak zbio se 1948. g. kada je osnovana Pripravnica i Plan za petogodišnji studij bogoslovnog fakulteta u Rijeci. Jedini je problem bio mali broj bogoslova (21), zbog pritiska komunističke vlasti. Godine 1949. studij je trajao šest godina. Godine 1950. izabran je novi rektor, dr. Josip Srebrnić (biskup Krčki). Sjemenište tada postaje i centralno sjemenište za sve navedene biskupije.
Godine 1952. došlo je do prekida diplomatskih odnosa Svete Stolice i Jugoslavije te je svim sjemeništima i vjerskim školama oduzeto pravo javnosti i sva studentska i učenička prava, koja će im biti vraćena tek 1988. g. Povod za zatvaranje bogoslovnog sjemeništa u Rijeci bio je u navodnoj proustaškoj i profašističkoj djelatnosti svećenika i bogoslova.

Godine 1954. bilo je mnogo svećeničkih kandidata (oko 43 bogoslova i 46 pripravnika). Iste godine montiran je i sudski proces protiv petorice svećenika i bogoslova kao povod za višegodišnje zatvaranje sjemeništa. Josip Kapš osuđen je na šest godina zatvora, Mijo Liković na tri, Vlado Pezelj na četiri, Irenko Gallo jednu, Livije Laganiš na šest mjeseci, dok je Marcel Krebel bio pušten. Osuđeni su zbog krivičnog djela neprijateljske propagande; navodno su veličali ustaše i NDH, te pjevali ustaške pjesme. Osim zatvaranja sjemeništa biskupiji je i oduzeto pravo na raspolaganje zgradom, te je dodijeljena poduzeću “Trgopromet” u Rijeci, upravi za ceste “NOK-a”, poduzeću cestogradnje.

Godine 1960. zgrada je dijelom vraćena biskupiji, a 1966. vraćena je u cijelosti. Iste godine biskup Burić (senjsko – modruški biskup) u dogovoru s krčkim biskupom (Karmelom Zazinovićem) i porečko – pulskim (D. Nežićem) obnavljaju sjemenište, koje postaje interdijecezanskim sjemeništem za biskupije: riječku, krčku, senjsko – modrušku i porečko – pulsku. Rektorom postaje dr. Marijan Valković, vicerektor Vlado Pezelj, a kasnije iste godine zamjenjuje ga mr. Josip Šimac. Prva sjednica profesorskog zbora obnovljenje visoke bogoslovske škole održana je 15. listopada u Rijeci, iste godine. Kongregacija za sjemeništa i sveučilišne studije pri Svetoj Stolici dala je 19. siječnja 1967. afilijaciju, ali ne i agregaciju Bogoslovnom fakultetu u Rijeci. Agregacija je dobivena tek 1987., 20 godina poslije, i uručio ju je dr. Celestin Tomić, redoviti profesor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Početkom 70-tih godina radi se nacrt za gradnju novog sjemeništa, jer je staro bilo premalo, a ideja o gradnji novog, interdijecezanskog sjemeništa došla je od sastanka biskupa i klera 15. siječnja 1970. u nadbiskupskom dvoru u Rijeci, šest mjeseci prije proglašenja uspostave Riječko – senjske metropolije. Odbor za izgradnju novog sjemeništa činio je: J. Pavlišić, Ivoslav Linić (ekonom), Ivan Devčić (rektor), Franjo Jurčević (župnik Kastva) i J. Šimac (profesor). Zgrada bi bila i vjerski centar u Rijeci koji bi obuhvaćao metropolitansko bogoslovno sjemenište, teološku školu, te prostor za tečajeve i susrete  svećenika. Godine 1985. dobiva se dozvola za izgradnju novog bogoslovnog sjemeništa, i krajem godine nadbiskup Pavlišić polaže kamen temeljac za novu sjemenišnu zgradu, koja je bila samo 1/3 prvotnog nacrta, a izgrađena je sredstvima Riječko – senjske nadbiskupije. Dr. Mile Bogović postaje predstojnik instituta i rektor visoke bogoslovske škole 13. kolovoza 1974., a rektor sjemeništa postaje nadbiskup Pavlišić, koji je zamijenio dr. Marijana Valkovića. Gradnja je dobro i brzo napredovala. Blagoslov i otvorenje nove zgrade upriličeni su 31. svibnja 1988., a s njima je bila povezana i proslava zlatomisničkog jubileja njezina graditelja, nadbiskupa Josipa Pavlišića.

U novu zgradu, kakva je i dan danas, smješteni su bogoslovi i svećenički dom. Ovim su zahvatom Bogoslovno sjemenište u Rijeci i Visoka bogoslovska škola pripremljeni za novo razdoblje svoje povijesti koje je nastupilo demokratskim promjenama 1990. g., a dio te povijesti smo i mi, današnji bogoslovi.