Bogoslovski radovi (stari)

Propovijed- 3. nedjelja kroz godinu

Evanđelje: Mk 1,14-20

Iz evanđelja po Marku:

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

 

“Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!”

Draga braćo, vjerujem da ove riječi nikoga ne ostavljaju ravnodušnima, a posebno ne nas koji smo pozvani na udio u apostolskoj službi. Što zapravo znači ovaj poziv? Otajstvo je to veliko, i zato iz dana u dan svoje formacije tražimo i nalazimo djelić po djelić odgovora na to pitanje. Zatim slažemo te djeliće u mozaik koji s vremenom sve jasnije pokazuje što je Božja volja za naš život. Današnje evanđelje kao da želi biti još jedan kamenčić u tom mozaiku.  

Pošto je Preteča završio svoje poslanje, onaj kome je pripravljao putove započeo je djelovati. Isus dolazi u Galileju pogansku, da bi narod koji je sjedio u tmini ugledao svjetlo spasenja. On ne zbori sam od sebe, nego onaj koji ga posla – Otac – on mu zapovijeda što da kaže. Tako Otac po Sinu naviješta: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!” Stiglo je dakle, vrijeme, da se ispune najdublje ljudske čežnje za pravednošću, mirom i radošću; vrijeme da obećanja Staroga zavjeta postanu zbilja. Kraljevstvo je Božje prisutno ovdje i sada u osobi Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Čovječjega. U njemu i po njemu ostvaruje se Božja vladavina, vladavina vječne ljubavi. Kada Isus govori o kraljevstvu Božjem, on ne govori o nečemu apstraktnom, već njegova sama pojava, svaki pokret, čin i pogled potvrđuju njegove riječi. On jednostavno zrači i privlači. I tako pokazuje ono što drugima obećava, to kraljevstvo Božje zbog kojega se ima smisla obratiti. Tu vrijednost koja zasjenjuje sve ostalo i zbog koje sve drugo mogu smatrati otpadom kojega se rado odričem radi ovog novootkrivenog blaga.

Prolazeći uz Galilejsko more, Isusov se pogled zaustavlja na ribarima. Oni su vrijedni, spremni iz dana u dan polaziti u ribolov čiji se uspjeh nikada ne zna. Ponekad cijelu noć love, a ne ulove ništa. Ponekad ih na moru zahvati oluja. Oni se sa tim teškoćama znaju nositi. Spremni su na rano ustajanje, strpljivo čekanje, žuljeve na rukama. Oni rade zajedno, u timu. Gospodin sve to vidi i cijeni. To su osobine koje traži od svojih suradnika. Nije mu važno što nisu osobito učeni, daroviti ili plemeniti. Dapače, služeći se tako nesavršenim oruđima, Gospodin još više daje do znanja da je izvanredna snaga koju očituju upravo njegova, Božja. Osim toga, želi im pristupiti na način njima blizak, progovoriti im njima razumljivim jezikom. Zato im upućuje poziv, ili čak nalog: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Vjerujem da je i svakome od nas Gospodin pristupio na potpuno osoban način. Možda je nekoga pozvao kao liječnika duša ili kao Božjeg vojnika. U svakom slučaju, njegova je riječ tako živa i djelotvorna da pozvani ili prozvani odmah pristupaju, ostavljajući za sobom mrežu i lađu, oca i majku, ženu i djecu. Oni, učenici, spremni su poći stopama svoga učitelja, slijedeći ga kamo god pođe. 

Poruka ovoga evanđelja toliko je za nas aktualna da je, ne tako davno, sam nadbiskup ove mjesne Crkve pod ovim krovom govorio upravo nadahnut njome. Podsjetio nas je tada da za ovo naše vrijeme nije dovoljno biti pastir koji čuva već postojeće stado, već da je potrebno poput ribara hrabro se otisnuti na pučinu u potrazi za svima onima koji su više ili manje daleko od Boga i kuće Božje. Pritom će sama mreža uvijek biti ona ista koju je koristio sam Krist loveći svoje učenike, a to je na prvom mjestu svjedočanstvo vlastitoga, Bogom prožetoga života. Naime, vrhovni zakon Crkve, a to je spasenje duša, gotovo da se i ne može izvršiti ukoliko ostane zapisan samo crnim slovima u Zakoniku kanonskoga prava, a ne i u našim srcima Duhom živoga Boga. “Nova evangelizacija”, poručuje nam blaženi Ivan Pavao II., “nije tek pitanje posredovanja nekog učenja, nego mnogo više osobnog i dubokog susreta sa Spasiteljem”. “Evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista”, reći će na tu temu Pavao. “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja”, nadopunja nam Pavlovo svjedočanstvo Ivan Zebedejev. 

Draga braćo, promatram svoju Galileju pogansku. Znam koliko je mnogo ribe tamo negdje u dubini dokle je vrlo teško doprijeti. Potrebno je za to podnijeti žrtvu. Vidim zatim i svoje slabosti koje ne samo da konkuriraju, primjerice, Petrovoj nestalnosti ili pak žestokoj naravi Sinova Groma, nego ih možda i uvelike premašuju. Usred svega toga ponekad dolazim u napast da već sada klonem. Da svoje buduće poslanje ne doživljavam više kao potezanje velikih mreža na pučini, nego više kao neko amatersko pecanje na obali. I da sukladno tome i danas živim nekako površno i neozbiljno. (Pretpostavljam da vam barem nešto od toga zvuči poznato i iz vlastitih života.) Svaki put kada se nađem u takvoj situaciji, shvatim da je to stoga što sam zaboravio na to da moja spremnost za apostolsko poslanje ne ovisi bitno niti o niti o vama, poglavari i braćo, niti o profesorima ili udžbenicima, biskupima ili praktikumima, niti o onima kojima imam biti poslan. Hoću li sutra moći biti ribar ljudi po Božjem srcu, ovisi bitno samo o tome hoću li ići za Kristom i dopustiti njemu da me učini takvim.

A zna se gdje se živi Isus nalazi, gdje nas očekuje njegova osoba koja i danas jednako kao i onoga dana u Galileji zrači i privlači. Gdje boravi skriven našim očima, ali spreman da se otkrije našem srcu, samo ako je ono dovoljno vjerno da ga potraži i budno iščekuje. Poznato nam je i odakle nam Isus govori čineći da u nama srce gori dok ga slušamo. Vjerujem da na tom dvostrukom izvoru, u Presvetom Oltarskom Sakramentu i u Svetom Pismu, svi mi možemo susresti onoga, koji nam može i hoće nadoknaditi sve ljudske slabosti u nama i oko nas i uistinu nas učiniti ribarima ljudi. Dopustimo mu već danas da tako i bude, na slavu Božju i spasenje duša, amen!

Zoran Vladušić, IV.god.