Bogo(s)lovac

Bolest Zakejeva

Perikopa o Zakeju vraća me u moje osnovnoškolske dane kada mi je vjeronauk predavala, meni vrlo draga, sestra Ivanka. Ne znam zašto, ali taj intriganti Zakej, onda kao i danas, u meni uvijek probudi nešto novo, tj. uvijek me navede na neko novo životno razmišljanje.

Zakej je, kao što znamo, nadcarinik i zato je bio vrlo bogat. Znamo da ta funkcija nije uživala baš dobar glas jer oni su ubirali porez židovskom narodu kako bi napunili proračun Rimskome carstvu, a usput i sebi nešto prisvojili. Vjerojatno je čuo za nekog Isusa koji čini čudesa te ga je pod svaku cijenu htio vidjeti. Taj mu zadatak baš i nije bio lagan obzirom da je bio niskoga rasta. Upravo mu je nizak rast bio razlogom brojnih kompleksa. Naime, volio se uzdizati iznad drugih. To je učinio i ovom prilikom popevši se na smokvu. Zašto baš na smokvu? Smokva ima krhke grane koje lako pucaju. Upravo ta smokva odraz je njegove nutrine. On iznutra boluje od jedne teške, maligne bolesti, a to je duhovna bolest, te ukoliko se ne liječi, može imati smrtonosne posljedice. Njegovi duh, duša i tijelo su izranjeni, a on je kao osoba odbačen iz društva i prepušten sam sebi. Zato i čezne za Liječnikom!

Srećom, njegovo riskiranje, tj. penjanje na smokvu, itekako se isplatilo. Isus među mnoštvom ljudi koji su također bili izranjeni na duhovnom planu, upire svoj pogled upravo u Zakeja. Svojom ljubavlju koja zrači iz Njegova pogleda u potpunosti mijenja život pojedinca. Isus ga zove njegovim imenom: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u  tvojoj kući.“ Njegovo ime zapravo znači: Bog se sjeća. Bog ga se doista sjetio, svrnuo svoj pogled na njega i dotaknuo mu srce.

Zakej je i ona svojeglava ovca koja se gubi po bespućima ovoga svijeta. A gdje su ostale? Jesu li radosne što ju dobri Pastir na ramenima vraća u svoje pr(a)vo stado? Nažalost nisu. One mrmljaju jer su Zakeja svrstali u kategoriju tvrdokornog, nepopravljivog grešnika. Rade istu stvar kao i mi danas. Skloni smo ljude gledati kroz njihove mane i slabosti umjesto da im damo novu priliku kao što nas Isus uči da oprostimo bratu i do sedamdeset puta sedam.

Slikovito rečeno – svakog čovjeka s njegovim manama stavljamo u jedan formular, a na koricama napišemo njezin naslov. S vremenom, kada se prostorija (naša nutrina) prenatrpa takvim formularima zarobljeni smo krivim pogledom na svijet i počinjemo osuđivati naše bližnje. Postajemo kršćanski farizeji. Trebaju li zdravi liječnika ili pak bolesni?

Isusa, međutim, farizejski pogled uopće nije dirao. Po tko zna koji put ruši stereotipe i odlazi u Zakejevu kuću. Da ne bi bilo zabune, Isus također ima prostoriju prepunu formulara, ali s jednom ogromnom razlikom – njegovi su formulari ispunjeni čovjekovim vrlinama, ta on i u najvećem grešniku nalazi nešto hvalevrijedno. Zakeju se toga dana, točnije u roku od nekoliko sati, suštinski promijenio život. Tamo gdje je prije vladalo hlepljenje za zaradom i uspjehom, sada je došla pozornost na siromašne i širokogrudnost. Zakej je ostao isti, ali njegove su sposobnosti i sklonosti usmjerene drukčije. Odjednom prestaje biti duhovno bolestan i materijalno bogat, a postaje duhovno zdrav i materijalno siromašan. I dalje je niskoga rasta, ali sada raste dijeleći drugima samoga sebe. Isus ga vraća u svoju jedinu i pravu obitelj „jer i on je sin Abrahamov“.

Iz Zakejevog ponašanja možemo izvući nekoliko, za duhovno zdravlje, korisnih savjeta. Poput njega trebamo se naučiti penjati svatko na svoje drvo, ovisno o stanju naše nutrine . Dok smo na drvu i čekamo da Isus svoj pogled svrne na nas, zahvalimo mu za sva dobročinstva koja nam je udijelio, zamolimo ga za oprost „jer Isus je milosrdan i nikad se ne umara opraštati“ (papa Franjo). Kada nas Isus pogleda i pozove po imenu, kada u dubini srca čujemo njegov glas koji govori „Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“, znajmo da će se zauvijek nastaniti u našim srcima, u našem životu. On nas jedini može ozdraviti i promijeniti da naše formulare počnemo puniti ljudskim vrlinama, odnosno da počnemo gledati svijet njegovim pogledom.

Anton Budinić